Saturday 24 October 2009

ArtTerorizam#24


1747. godine u londonskoj bolnici "Lok" otvorena je prva klinika u svetu za venerične bolesti!

Ljudi odbacuju svoje proroke i ubijaju ih, ali ljudi vole svoje mučenike i slave one koje su ubili.
Fjodor M. Dostojevski

U danima velikog idolopoklonstva i poltronstva prema probuđenom međedu - Rusiji, bahanalija od svirki i cirki za doček nam dragog i ljubeznog TOVARIŠA Mite Medvedeva, starmalog iz Petersburga, na stranu šta ko mislio o bratsko-slovenskim odnosima, čestog ostavljanja na cedilu, pijanim kozacima, VELIKOM Modestu Musorgskom, Danilu Harmsu, Kazimiru Maljeviču, Dimitriju Šostakoviču, dugorukom Lavu Jašinu, Majakovskom, Tolbuhinu, Ždanovu i dr. ove nedelje neće biti reči o Rusima, Sovjetima, već o jednom, možda ne na rečima ali po duhu, osećajnosti i zbilji, nama možda bližem narodu - Grcima.
Naime, ove godine na beogradskom Sajmu knjiga (koji se, uzgred, održava svake godine, poslednje nedelje listopada ili univerzalno - oktobra) nakon Kanade, Japana, Italije, Francuske, Engleske i SAD, gost je Grčka.
Grčka, prelepa drevna mediteranska zemlja, koja počiva na mitovima, zaljubljenim i surovim bogovima, od kojih potiče većina osećanja, prideva, radnji (dovoljno je pomenuti boginje Afroditu, Psihu, bogove Apolona, Erosa, mitove o Narcisu, Edipu, kralju Midi, Ahilu itd.) bogate, ali ne uvek konformne povesti i suživota sa drugima.
Ona je početak; klasična filosofija, etika i estetika, drama - tragos i humor, sve to kreće od Antičke Grčke. Sokrat, Platon, Diogen, Teokrit, Eshil, Aristotel, Sofokle, Euripid, Pindar, Plotin, Perikle, slikar Zeuksid, vajar Praksitel, sve su to imena, nasleđe tog prehrišćanskog doba. O njima je rečeno sve ili barem sve.

Međutim, takođe klasična ali dosta mlađa, savremenija Grčka Poezija za nas, naročito laike, gotovo da je nepoznata. A tu nas očekuju zaista vrsni pesnici, poete, dostojni sledbenici svojih misaonih predaka, kao što su: Kosta Palama, Niko Kazancaki, Angelo Sikeljano, Kosta Varnali, Kosta Urani, Taki Papaconi, pa još jedan Kosta (očigledno, Grci vole ovo ime) Kariotaki, Jorgo Seferi, Jorgo Temeli, Zoi Kareli, Andrea Embiriko, Jorgo Vafopulo, Nino Papa, Rita Bumi Papa, Aleksandar Bara, Dimitri Andoniu, Jorgo Sarandari, Jani Rico, Niko Kavadija, Melisanti, Niko Engonopulo, Aleksandar Maca, Nikifor Vrstak, Odisej Eliti, Niko Gaco, Taki Varvicioti, Taki Sinopulo, Ari Diktej, Milto Sahturi, Manoli Anagnostaki i naravno jedan od mojih omiljenih Pesnika

Konstantin Kavafi

Ovaj ARTTERORIZAM posvećen je njemu.


KO JE TO?

Iz Carigrada sam poreklom, ali sam rođen u Aleksandriji - u jednoj zgradi u ulici Serif. Napustio sam je jako mali, i dobar deo svog detinjstva proveo sam u Engleskoj. Kasnije, kao odrastao čovek, posetio sam opet ovu zemlju, ali se nisam dugo zadržao. Boravio sam i u Francuskoj. Kao mladić proveo sam dve godine u Carigradu. Već je mnogo godina kako nisam bio u Grčkoj. Moje poslednje zaposlenje bilo je mesto službenika u jednom vladinom birou u sklopu Egipatskog ministarstva javnih radova. Znam engleski, francuski, malo italijanskog, nešto arapskog ...

To su podaci koje je pesnik Konstantin Kavafi napisao za autobiografsku belešku koju je u svečanom broju doneo časopis "Nea Tekhni" (Nova umetnost) 1924. godine. Tada mu je bilo već preko šezdeset godina i bio je u penziji. Devet godina kasnije, tačno na svoj sedamdeseti rođendan 29. aprila 1933. umro je od raka grla.

Konstantin Kavafi (Konstantinos Petrou Kavafis, 1863-1933) rodio se u imućnoj porodici u Aleksandriji, koja je bila poreklom iz Carigrada, i koja je u vreme njegovog detinjstva vodila veoma uspešne trgovačke poslove u Engleskoj. Otac mu je bio oženjen dvadeset godina mlađom ženom koja je od svoje 14. do 27. godine izrodila devetoro dece od koje je samo jedna bila devojčica - koja na žalost nije dočekala ni svoj drugi rođendan, što će biti veoma bitno za odnos majke prema sinovima, posebno prema Pavlu i Konstantinu koji su došli kasnije. Međutim, srećan i luksuzan život obitelji prestao je sa očevom smrću 1870. Zavladala je oskudica za porodicu koja je navikla na bogatstvo, na društveni prestiž, na privatne učitelje ...
Majka je zajedno sa starijim sinovima pokušavala da nastavi sa poslovima u Engleskoj, ali oni ne samo da nisu umeli da vode poslove, već su i nasledstvo izgubili. U to vreme Konstantin ima englesko državljanstvo, koga će se kasnije u životu odreći, verovatno razočaran odnosom britanske Imperije prema Grčkoj, grčkoj umetnosti i čuvenom krađom frizova sa Panteona u doba turske okupacije.
Kavafi nije imao redovno školovanje i obrazovanje ali ga to nije omelo usled urođene edukacije i privatnog obrazovanja da se upusti u politiku i novinarstvo. Što opet dokazuje da suvoparno školovanje - SUCKS! Setite se samo samo(h)ukog Krleže, koji je ozbiljno tipovao zajedno sa cijelim kroacijskim nacionom na Nobela za književnost (sic!). Dosta rano Kavafi je počeo da piše pesme, na engleskom, francuskom i grčkom jeziku, mešavinom oblika i leksike iz dva separatna idioma grčkog jezika - katareluse i dimotike, tada nesvojstvenim grčkim poetama, zbog čega su ga zagriženi narodnjaci (ne ovi Tomini seljaci) odbacivali kao Pesnika. On sam je smatrao da je tek od 1911. godine (nakon pesme "Grad" i "Satrapi") sazreo kao pesnik, odrekavši se većine pesama napisanih pre te godine. Radi se, tačnije, o dvadeset i četiri pesme. Prema tome, svega je bilo sto sedam pesama objavljenih za života, jedna posthumno. Sve ukupno, napisao je 3700 stihova.

Zanimljivo je da za života Kavafi svoje pesme nikada nije objavio u obliku knjige, nego jedino u mnogobrojnim grčkim časopisima, po svetu i u vidu nekakvih tabaka, koje je o svom trošku štampao deleći ih svojim prijateljima.
Veza između Atine i Aleksandrije u to vreme bila je veoma jaka, a on sam nije bio nepoznat u Atini. Kavafi osvaja omladinu koja pri svakoj poseti Egiptu i Aleksandriji ima obavezu da ga vidi.
Nikada se nije ženio, dugo je živeo u istom domaćinstvu sa majkom udovicom, koja se nije preudala. Tu su živela i braća od kojih su se neki oženili i dobili decu, ali su svi poumirali pre njega, koji je pred kraj života bio veoma usamljen. Nad njim je izvršen, nekoliko meseci pred smrt, operacioni zahvat na grlu, u Atini.
U početku svog poetskog života, pisao je pesme o devojačkoj lepoti i ljubavi, ali kasnije i u Poeziji i u Životu ispoljavao je homoseksualnu ljubav. Međutim, sve do svoje četrdesete godine to je (mada ne baš vešto) krio, da bi kasnije bez rezerve iskazivao. Za kritičku i pesničku javnost u Grčkoj, a nakon tako bogate homoseksualne mitologije i povesti, to će biti još jedan (pored drugih) razloga da ga proglase "pesnikom dekadencije", "pesnikom pekstva", "kvariteljem omladine" - nešto poput Sokrata. Pa ipak, kao što to obično biva sa takvim dubioznim stvaraocima, dobiće Orden Feniksa 1926. godine od strane grčkih vlasti. Urani, Agra, Kariotaki i drugi, svojevrsni su namesnici njegove poezije u Atini.

Prva knjiga izaći će posmrtno 1935. i sadrži 154 pesme. Napredni pisci trudiće se da isprave tako površno shematizovanu sliku Velikog Pesnika koji je, po mnogim mišljenjima, imao veoma angažovan stav u životu i književnosti - bio je na strani progresa i humanosti.
Kavafi je za sebe smatrao da je "istorijski pesnik". Njegov odnos prema istoriji, međutim, veoma je složen. Mnogi su smatrali njegovo vraćanje u prošlost (kao stvaranje paralele između sadašnjosti i prošlosti) za bežanje od odvratne stvarnosti. On sam, isticao je da njegove pesme imaju "parcijalnu" vrednost. Razbija uštogljene, kliširane predstave o istorijskim ličnostima u našem znanju i svesti, o njihovom udesu i sudbini, ali ne dopušta ni da reči koje iskaže, ispeva - budu konačne. Takvih je primera mnogo i svaka Kavafijeva zbirka ima mnoga objašnjenja, tumačenja događaja i ličnosti, koja nisu neophodna ali su za prave uživaoce dragocena i veoma korisna za neko dalje i dublje razumevanje kako Poezije tako i samog Života. Engleski pesnik Vistan Hju Odn je rekao da bi njegova lična poezija bila mnogo drugačija, siromašnija da nije čitao Kavafija. Jedan naš kritičar, pripovedač i prevodilac kazao je da oni koji nisu nikada pisali Poeziju nakon upoznavanja sa poetikom Kavafija i sami to čine. Pišu!

Mada uglavnom piše o prošlim vremenima, Kavafi nije zahvaćen tugom za prošlim, nije opčinjen negdašnjim veličinama. On zna i za drugu stranu medalje. Za njega istorija, osim što je povest zabluda, to je i drama živih ljudi, jer je Čovek, ma kog vremena, nacije, religije, položaja - isti: povodljiv, slab, osetljiv na lepotu, strast, uživanje, lagodan život, bogatstvo, položaj ... To je istorija koja se ponavlja, kao na ovim našim prostorima, zbog čega ih mnogi smatraju krvavim i drevnim, nalik na Antičke.
Kavafi peva o strasti putenoj, najčešće degradirajućeg društvenog statusa (kurve, pederi) prema kojoj ostaje samo fizičko zadovoljstvo, prema čemu je njegov podsmeh i prezir očigledan. Njegove ljubavne pesme namerno su lascivne, sladunjave i frivolne. Dok one koje nisu otvorene, dostojne su prave ljubavi koja ostaje na nagoveštajima, slutnji i nadi.


GRAD

Kažeš: "Poći ću u neku drugu zemlju, poći ću do drugog mora.
Naći će se drugi grad bolji od ovog.
Svaki moj napor je ovde proklet, osuđen;
i srce mi je - kao leš - pokopano.
Dokle će mi um ostati u ovoj tmini.
Kud god da skrenem pogled, kud god da pogledam,
crne ruševine svog života spazim, ovde,
gde sam proveo tolike godine, proćerdao ih i upropastio."

Nove zemlje nećeš naći, nećeš pronaći drugog mora.
Ovaj grad će te pratiti. Ulicama ćeš se kretati
istim. U istom ćeš susedstvu ostariti:
u istim ćeš kućama osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Da nekud drugde odeš
- ne nadaj se,
nema za tebe broda, nema puta.
kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom kutu,
straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.

Mislim da je svaki komentar ove pesme suvišan.

MOŠA/ZANIMLJIVOST
Muka ličnog identiteta kod kavafija je očigledna. Kao Grk iz Aleksandrije sa engleskim državljanstvom (koga se, istina, odrekao) i manirima samodovoljnosti, imperijalističkog cinizma (koje ista kraljevina tako dobro gaji - U.K.) a carigradskog porekla, Kavafi je postavljao pitanje osnovnog mesta svog bića u vremenu, ali i grčkog bića (koje mu je ipak bilo najbliže) kroz prošlost uopšte. I zbog tog traženja identiteta, etničkog, nacionalnog, seksualnog, religijskog, kulturnog, Kavafi traži u povesti prelomne epohe, koje najčešće ugrožavaju ličnost izazivajući upravo krizu identiteta, epohe, carstva ... U najvećem broju, pesme su o IV veku pre Nove ere, kada se sudaraju vrednosti klasičnog helenskog sveta i novog - helenističkog, orijentalnog. Takođe i o I, II veku p.n.e. kada se u život Grčke, Egipta i Istoka (Orijenta) presudno umešao Rim.


OPASNO

Reče Mirtija (sirijski student
u Aleksandriji, za vreme vladavine
careva Konstanta i Konstantija,
jednim delom pagan, drugim hrišćanin):
"Ojačan principima i učenjem,
svojih se strasti neću bojati kao kukavica.
Prepustiću telo uživanjima,
svim onim zadovoljstvima iz snova,
najsmelijim ljubavnim željama,
neobuzdanim porivima krvi, bez
i najmanjeg straha, jer čim mi se pojavi želja -
a ona će se pojaviti, ojačan,
kao što ću biti principima i učenjem -
u tim presudnim trenucima opet ću naći
da mi je duh, kao i ranije, asketski."

Ova pesma govori o prvoj polovini IV veka Nove ere, Konstant i Konstantije bili su sinovi rimskog cara Konstantina Velikog, rođenog u Naisusu (Niš).


ROK ZA NERONA

Nimalo se nije uznemirio Neron
kada je dobio odgovor Delfiskog proročišta:
"Neka se čuva godine sedamdeset treće."
Još je ostalo vremena za uživanja.
Sad mu je trideset. Sasvim je dovoljan
rok što mu je bog odredio,
da se pripremi za buduće opasnosti.

Sad će se vratiti u Rim malo umoran,
ali prijatno umoran od ovog putovanja
ispunjenog uživanjima do poslednjeg trena:
pozorišta, parkovi, stadioni ...
Noći tih gradova u Ahaji ...
A pre svega - slast onih obnaženih tela ...

Neron tako. A u Španiji tajno
okuplja i priprema svoju vojsku Galba,
starac kome je sedamdeset tri godine.

Galba je izvršio zaveru protiv Nerona, tadašnjeg rimskog namesnika u Španiji, a Neron je 5. juna 68. godine izvršio samoubistvo u vili nedaleko od Rima. Galbu su neisplaćeni pretorijanci ubili već 15. januara 69. godine.
Dramatični IV vek n.e. sa tragičnim raskolom između hrišćana i pagana posebno je blizak Kavafiju. Njegova osetljiva priroda sposobna da otkrije svako licemerje i prevaru i da to verno i duhovito prikaže. Neke vizantijske borbe oko vlasti, posebno u XII i XIV veku, takođe je ispevao. Sujete, taštine, filistarstva, laži - njegovoj sitničavoj, ironičnoj i pronicljivoj prirodi nije bilo teško da prikaže. Kod njega nema patriotizma u običnom smislu reči. On je jedan od onih vrlo retkih pesnika koji mogu da pišu patriotske pesme a da ne budu dosadne i nametljive, smatra Hju Odn, i potpuno je u pravu. Pored toga, u njegovoj poeziji najmanje je zastupljena Antička Grčka, koja je grčkom romantizmu XIX i početkom XX veka bila ideal i uzor.
Sada jedna pesma koja bi mogla da govori o svim opštinskim, lokalnim ali i "uzdignutijim" (republičkim), privremenim ili opuštenim organima, Organu, i kako oni rade ...


KRALJ DEMETRIJE

Ne kao kralj, već kao glumac, uzeo je
sivu hlamidu umesto one tragičke i
krišom otišao
(Plutarh, "Životopis Demetrijev")

Kad su ga Makedonci napustili
i pokazali mu da daju prednost Piru,
kralj Demetrije (bio je široke
duše) uopšte se - kako rekoše -
nije poneo kraljevski.
Poskidao je svoje zlatne haljine,
i odbacio svoju obuću
svu u porfiru. Prostu odeću
navuče brzo i šmugnu.
Postupi tako slično glumcu
koji posle završene predstave
presvlači kostim i odlazi.

Demetrije Poliorket (336-283 p.n.e.9 SIN aleksandrova generala Antigona, bio je helenistički vladar. U ratu protiv epirskog kralja Pira, koji je imao slične ambicije (da objedini celu državu Aleksandra Velikog), makedonska vojska umorna od ratovanja, prišla je protivničkom kralju.


Što se tiče Kavafijevog seksualnog i religijskog identiteta, poznato je da je kršten kao mali u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, ali mislim da mu je Antičko paganstvo (kao i muškarci u odnosu na žene) bilo bliže. Možda je toj činjenici kriva preterana ljubav majke, nakon smrti jedine kćerke. Nešto slično imamo kod Oskara Vajlda, koga je majka, žudeći za kćerkom, oblačila kao devojčicu. Isti primer je i moj bivši komšija Jordan, koga je sestra farbala i davala mu da se igra barbikama kao i sve ostale devojčice. Sada je negde u Bg i pravi je Sugar Ray. Čini mi se da je Kavafi više tobdžija no furundžija bio, mada je tu obično uniseks.

Evo primera:

PO TAVERNAMA

Po tavernama i bordelima
Bejruta se vučem. Nisam hteo da ostanem
u Aleksandriji sam. Tamid me je napustio
i otišao sa eparhovim sinom da bi dobio
vilu na Nilu i rezidenciju u gradu.
Nije nikako išlo da ja ostanem u Aleksandriji.
Po tavernama i bordelima
Bejruta se vučem. U bednom razvratu
nedostojno provodim život. Jedino me spasava
(kao trajna lepota, kao miris koji se zadržao
na mojoj puti) to što je pune dve godine
Tamid bio samo moj - taj divni mladić.
Samo moj, i to ne zbog kuće ili zbog vile na Nilu.

I potpuno iskrena pesma, za kraj, u kojoj ćete mnoge današnje POLItičare prepoznati, preletače, mnogi će se (ne žalim ih) prepoznati. Političko mlado meso ...

TREBALO JE DA SE POBRINU

Skoro da postanem skitnica i protuva.
Ovaj kobni grad, Antiohija,
progutala mi je sav novac:
ovaj kobni grad i njegov rasipni život.

Ali ja sam mlad i odličnog zdravlja.
Izvanredno vladam grčkim
(Aristotela i Platona znam od početka do kraja:
kojeg god hoćeš retora, pesnika, što god poželiš).
Pomalo se razumem i u vojne stvari,
a u prijateljstvu sam sa starešinama plaćenika.
Upoznat sam dovoljno i sa pitanjima uprave.
U Aleksandriji sam proveo šest meseci, lane;
nešto znam (i to je korisno) o tamošnjim prilikama;
Kakergetove poglede, lopovluke, i ostalo.

Stoga smatram da sam u potpunosti osposobljen da
služim svojoj zemlji,
mojoj voljenoj otadžbini Siriji.

Kakav god posao da mi odrede trudiću se,
da svojoj zemlji budem koristan. To mi je namera.
Ako me i opet ometu svojim mahinacijama -
znamo mi njih mudrace: čemu sad to pominjati? -
ako me ometu, što bih ja bio kriv?

Najpre ću se obratiti Zabini,
a ako me ta budala ne bude cenila,
poći ću njegovom rivalu Gripi,
a ako me ni taj maloumnik ne angažuje,
idem pravo Hirkanu.

Jedan od ove trojice svakako će me hteti.

A meni je savest mirna
što mi je svejedno kojeg da izaberem.
Jer su ova trojica u istoj meri zlo za Siriju.

Ali propao čovek, što sam ja kriv?
Probam, jadnik, samo da sastavim kraj sa krajem.
Trebalo je moćni bogovi da se pobrinu
i da stvore četvrtog - časnoga.
Sa zadovoljstvom bih prišao njemu.

Ova pesma je istinita, tj. događa se 128-123 godine p.n.e. u Antiohiji, Sirija. Ličnosti su stvarne.

Za promovisanje grčke književnosti, prevođenje grčkih pesnika i pripovedača, neizmernu zahvalnost (kao i za prevode Kavafija) dugujemo mi - čitaoci i celokupna srpska, jugoslovenska kultura uopšte - dr. Kseniji Maricki Gađanski i Ivanu Gađanskom.
A mi se blogeri i ostali artteroristi vidimo sledeće nedelje na Sajmu knjiga u Beogradu. Kome se dopao Kavafi neka ne zaboravi da je ove godine Grčka počasni gost Sajma.

POZDRAV
S.S.Skala
APOSTATA (otpadnik)
NG 21.-X-09.

2 comments:

Lady Justice said...

Hehe, pa kreativnost i nastaje iz nesavrsenosti, proizilazi iz frustracije, iz ceznje..
Nisam neki ljubitelj ni Grcke Poezije, kao ni istorijskih dela,meni se licno vise dopada njegov smisao za filozofiju i nacin na koji buducnost izbocka nesigurnoscu, mada na lep nacin pise i o culnim zadovoljstvima, to je ta frustracija i ceznja..
Dacu sebi za pravo da upotpunim ovu zbirku poezije jos jednim delom, nadam se da necu nikoga naljutiti..

Walls
Without consideration, without pity, without shame
they have built great and high walls around me.

And now I sit here and despair.
I think of nothing else: this fate gnaws at my mind;

for I had many things to do outside.
Ah why did I not pay attention when they were building the walls.

But I never heard any noise or sound of builders.
Imperceptibly they shut me from the outside world.

Constantine P. Cavafy (1896)

Vidimo se na sajmu..

Peščanik said...

...meni draga

ITAKA

Kad krenes put Itake,
zazeli da put bude dug,
bogat u peripetijama i iskustvima.
Ne boj se Lestrigonaca, ni Kiklopa, niti Neptunovog besa.
Nista slicno neces videti na svom putu
ako ti misli ostanu visoko,
ako ti se telo i dusa prepuste samo emocijama bez niskosti.
Neces sretati ni Lestrigonce, ni Kiklope, niti razjarenog Neptuna,
ako ih ne nosis u sebi,
ako ih tvoje srce ne bude podizalo ispred sebe.
Zazeli da put bude dug,
da brojna budu letnja jutra u kojima ces (kakvo uzivanje!)
ulaziti u luke prvi put vidjene.
Zaustavi se kraj fenicanskih cepenaka,
i nabavi lepe stvari:
sedefa i merdzana, ambre i abonosa,
i hiljade vrsta zanosnih mirisa.
Kupi sto vise mozes tih zanosnih mirisa.
Poseti brojne egipatske gradove,
i pouci se kod njihovih mudraca.
Neka ti je Itaka stalno na umu.
Tvoj krajnji cilj je da u nju stignes,
ali ne skracuj svoj put:
bolje je da traje duge godine,
i da se najzad iskrcas na tvoje ostrvo u danima tvoje starosti,
bogat u svemu onom sto si usput stekao,
ne cekajuci da te Itaka obogati.
Itaka ti je pruzila lepo putovanje:
bez nje ti ne bi ni krenuo na put.
Ona vise nema nista drugo da ti da.
Cak ako je budes smatrao siromasnom, Itaka te nije prevarila.
Mudar kakav si postao nakon tolikih iskustava,
najzad ces shvatiti sta znace Itake.

P.C



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...