Wednesday 2 October 2013

All cats are grey


U poslednjih nekoliko nedelja, po medijima možemo često naići na tekstove u kojima se citira izreka "Nije važno kakva je mačka, važno da lovi miševe". Koriste je za sve i svašta, frekventnije nego što je uobičajeno, ali uobičajeno za naša posla, u stilu - to kad uvati, ne pušća.
Naravno, najčešće je koriste da opravdaju sadašnju vaskoliku naprednost aktuelne vlasti u odnosu na prethodnu koja nas je unazadila. Da se odmah ispravim: ne celu "prethodnu vlast", već onaj deo koji igrom izbornog slučaja danas u njoj više ne učestvuje, na republičkom i većini lokalnih nivoa. Interesantno je da i ti, neučestvujući, potežu mačji argument ovisno od toga da li su uspeli da se upodobe sa elementima republičke vlasti, ili im to utaljenje ne polazi za rukom (manje je bitno da li im ne uspeva dil, ili su iz njega istisnuti).


Tekstovi Nadežde Milenković (Mora li moral, Peščanik) i Vladimira Milutinovića (Dodir ideologije, Dvogled), jasno ukazuju šta je to bitno u kakvoći mačaka, čije martovsko zavijanje o modernizaciji, progresu i boljem životu srbijanskog društva mantrički slušamo više od godinu dana, a da su ishodi lova na miševe i veštice sve, samo ne housekeeping. Doduše, Milutinović u citatu koristi glagol "jede" umesto "lovi", u cilju pojašnjenja navodne zaslepljenosti neoliberalnih perjanica domaće politike, kojima "javni sektor" predstavlja balast - iako u isti i dan danas bez prestanka utovaruju sopstvene partijske kadrove i sitne zaslužnike, dok javno nariču nad nesrećnom sudbinom "privatnog sektora" - pritom misleći na upumpavanje stranog multikorporativnog kapitala u Srbiju, u čemu će baš oni omastiti brke.
Kao što odelo ne čini čoveka tako ni sve mačke nisu iste. Ali, zato jeste bitno ko i kakva je mačka. Jer posao mačke je da lovi, ne da jede miševe - prvo je stvar društva, a drugo prirode. Inače, već će se naći neko da rečenicu "Nije važno da li je mačka crna ili bela, važno je da jede miševe" protumači kao favorizovanje mačaka na "državnim jaslama", koje samo jedu a ne love. Pardon - zarađuju.
Ako članovi Vlade, poslanici, odbornici, lokalni funkcioneri, direktori i stranački službenici, listom finansirani iz budžeta, nisu te mačke koje samo jedu i neprestano pričaju o miševima, onda ni pitanje suštine zamazano formom "o lovu" nije više bitno. Što i predstavlja glavni cilj svakoga ko se u ovoj zemlji dokopa fotelje, u kojoj bi što duže da prede i linja se.


Konstantinovićeva teza o neradu kao radu palanke, već dugi niz godina u našem društvu doživljava svoju potpunu potvrđenost. Potemkinova sela predstavljaju najčešći vid naselja u kojima ti i takvi obitavaju, osim što, za razliku od ruskog kneza koji je prevario caricu Katarinu II, ovi sadašnji moleri stvarnosti to rade putem domaćih medija jednom celom društvu. I što je najgore - svom društvu, u kome i od koga žive.
Njihovo izjednačavanje buljuka sopstvenih partijskih kadrovika sa jedne, i stvarnih službenika tzv. javnog sektora sa druge strane (lekara, profesora, naučnika, poslenika kulture i umetnosti), zaista jedino i služi za puko zamajavanje i trošenje debelo plaćenog prostora u omiljenim necionalno frekventnim medijima.
Tu prelazimo na teren teksta N.Milenković i priču o moralu. O "moralu" sadašnjeg sivila, čiji je jedini cilj nametnuti zaborav crnila prošlosti zarad svetle budućnosti. Da li je mačka moralna ili nemoralna, nije bitno ako lovi krupne miševe. Sve dok je ne uhvatite kako, po svom starom običaju, sa istima sklapa dilove, pušta ih da namerno uđu u kuću i opogane je, pa ih onda pred vama "hvata". Naravno, iza vaših leđa će ih puštati uz masnu kauciju, jer ko je još blesav da se danas znoji kada je sve na prodaju i "dogovorićemo se". Barem smo se tih fazona dovoljno nagledali u crtanim filmovima o Tomu i Džeriju. Problem je što smo uvek propuštali poentu, tako da nam Tom i Džeri ovdašnji danas kroje živote.
Zato što smo se bojali priče o miševima, ne vodeći računa o mačkama.
Kada to javno kažete, bivate proglašeni izdajnicima (sic!) i kočiteljima napretka.

***
Priča o crnim i belim mačkama ima veze sa zatucanom crno/belom slikom sveta, koja je sve samo ne takva. Pa tako, ni sve mačke nisu samo crne ili bele.
Ali zato sve mačke jesu crne u mraku. Zbog toga je bitno da mrak što duže vlada, jer onda ni mačke nisu bitne. Tada se iz potrebe za kvalitetom mačaka bezupitno prelazi na zaglupljujuće rasprave o boji, sa jedinim ciljem da se baš tom bojom javnosti zamažu oči i da se pričajući o miševima zaboravi na ljude.


Političke mačke u Srbiji XXI veka premazane su svim bojama i zaista ih je teško međusobno raspoznati. Sve liče jedna na drugu, ali to ne predstavlja glavni problem: ta višebojna bezbojnost služi da zakamuflira njihovu unutrašnju trojansku šupljost i pokvarenost. U tu svrhu je veoma bitno, onako endiajevski, svaki čas potezati "mišji argument" kao ključni dokaz brige za maljčike kojima od pristojnosti života preostaje sve manje; čak i onih Potemkinovih fasada opstanka ima sve ređe kraj puta. Istrulele su, pojeli su ih crvi. Ne miševi. Oni su, makar, uvek sivi i niko ne pita za njihovo zdravlje.
Kakva je mačka u pitanju, nije bitno samo u dva slučaja: kod Šredingera i u džaku. U obe varijante miševi kolo vode. Poput mačke iz pomenutog eksperimenta, tako i jedan ceo narod ne može biti istovremeno i živ i mrtav. Ne živi se od priče o trešenju gore i lovu na (krupne) miševe. 
Nasuprot tome, zaista je moguće držati celo jedno društvo u mraku džaka besmisla. Istorija svojim lošim đacima to svaki čas pokazuje i dokazuje. Mi kao društvo, još uvek nismo stigli ni do male mature, ali smo zato i od toga napravili aferu dostojnu lova Šredingerovih mačaka na Potemkinove miševe.


A možda su i mačke Potemkinove? Ko bi to mogao znati, u kutiji koja se nalazi u džaku; kutiji, koju neki zovu i Srbija. Tu se ne zna ko koga i da li lovi, bitan je samo mrak.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...