Monday 2 December 2013

Power in the darkness


Tokom teške ekonomske krize, koja je sredinom sedamdesetih godina žestoko tresla Veliku Britaniju, paralelno sa socijalnim buntom uzdigla se neka "nova muzika": mešavina vudu, rege i ska poskočica donetih sa Jamajke u London desetak godina ranije, sve to ukršteno sa brljanjem belih luzera uzduž i popreko gitarskih žica i mlaćenjem po na brzinu sklepanim bubnjevima, neretko na opremi koja je bila ukradena. Beznađe, revolt, nasilje, sukobi sa policiotima u predgrađima, masovne tuče po pabovima, stadionima i mračnim sokacima, zdravice bobijima uz Molotovljeve koktele, IRA, propast gomile fabrika, otkazi, aparthejd usred Londona (fokusiran na crnce, Irce & pse), enorman broj mladih ljudi bez ikakve životne perspektive i nade za posao. Droga na ulicama, u sve većim količinama.
A onda, 1976. godine, "ničim izazvani i mučki s leđa, iz zasede"- Sex Pistols. Za njima, lavina novih ljudi u muzici, biznisu, politici. Mašina koja naizgled nezaustavljivo melje klasni i kapitalistički stereotip života, iz temelja trese oronulu Monarhiju Belog Lava.


Pored samog Rotten/Lydona, koji je zaista bio politički stihoklepac (ostali u bendu su bili puki pozeri i kasica-prasica menadžera, plus Suicide Sid), na scenu uleće lik koji se preterano ne uklapa u nametnut imidž gubitnika upakovanog u kožnjak, zihernadle, plastične kese za smeće, podjednako žutih zuba i zelene kose. Po kriterijumima pankera on je već matorac (bliži se tridesetim), nosi zvoncare i ćubast friz na razdeljak, podseća na asistenta sa Kembridža više nego na pesnika spremnog da stav brani pesnicom, ako zatreba. OK, tu je nezaobilazni odrpani sako sa bedževima (koga Čonta par godina kasnije "skida" do u šav i umalo JMBG), ali taj tip unjkavog i promuklog glasa svira bas gitaru i peva! A oni njegovi u pozadini cepaju mešavinu funka, pub rocka, Deep Purple klavijatura i sirove žičane šibačine!! Sviraju i pevaju, ne šlagere, već najtvrđe protestne i političke pesme, uperene direkt među rogove fašikonzervatizma jednako prikrivenog u tradicionalnom establišmentu i palanačkom mentalitetu prosečnog stanovnika Ostrva.



Tom Robinson (1950) okuplja ekipu muzičara 1976. godine, pod neverovatno inspirativnim nazivom "Tom Robinson Band" (skraćenica TRB se vrlo brzo odomaćila kod publike). Iza ove prividne bezidejnosti imena grupe, međutim, krije se jedan od najvećih politrok (neki to zovu i agitpop) pesnika punk pobune, koji zajedno sa odlično muzički potkovanom sabraćom iz bande uskače vrlo brzo u kasu i fabriku vinila izdavačke kuće EMI. Prvi album izdaju početkom, a četvrti 7''-singl krajem 1978. godine - oba pod istim imenom, po pesmi koja do danas ostaje njihova najjača u karijeri. Iako je sličnih bilo podosta, radilo se ipak o Himni.


Odmah po uključenju u seriju koncerata koje po Londonu i širom Britanije tokom proleća '78 organizuje ekipa muzičara i političkih aktivista (TRB, The Clash, X-Ray Spex, Steel Pulse), nazvanih "Rock Against Racism", TRB rade set udarnih političkih numera, što konačno rezultira stihovima pesme koja dobija ime Power In The Darkness. Ove, 2013. godine, tačno je 35 godina kako ona ne gubi ni trun svoje aktuelnosti i snage. Himna onih koji znaju da je sve moguće ako shvatiš da je snaga u tebi, i da ne postojiš sve dokle god dopuštaš da te lažna sila drži u tami.
Tom priča o slobodi: da sa svojim telom radiš ono što ti hoćeš, veruješ u ono što želiš, da brat voli brata a crn belog, za majku i ženu, bez maltretiranja, zastrašivanja i ispitivanja od strane mašinerije Velikog Brata. O slobodi da slobodno živiš sopstveni život.


Union Jackenkreuz
(photo: The Church Of Punk)

Negde na sredini pesme, čujemo glas spikera:
"Fundamentalne institucije britanskog sistema vlasti danas su napadnute: javne škole, Dom lordova, Engleska crkva, sveta institucija braka, čak i naše veličanstvene policijske snage više nisu bezbedne od onih koji bi da potkopaju naše društvo, i zato je krajnje vreme da kažemo 'Što je mnogo, mnogo je!' i povratimo tradicionalne britanske vrednosti - disciplinu, poslušnost, moralnost i slobodu. Ono što mi želimo je:
- Sloboda od crvenih, crnih i kriminalaca, prostitutki, sekapersi i pankera, fudbalskih huligana, maloletnih delinkvenata, lezbejki i levičarskog šljama,
- Sloboda od crnja, Pakija i sindikata,
- Sloboda od Cigana i Ješa,
- Sloboda od levičarskih lenština i liberala,
- Sloboda od takvih kao što si TI."
Pesma se završava porukom: 
Ne plaši se njihovih laži, jer snaga leži u tami. Ustani i bori se za svoja prava.




Ovi stihovi su napisani 1978. godine. Još uvek su aktuelni, i to ne samo u UK - uhvatilo se TO na daleko širim prostorima. Sve vreme postojanja, TRB su na svojim koncertima posetiocima delili letke, bedževe, majice sa jasnom porukom: NE nije odgovor, odluči se na kojoj si strani. Snaga je u tebi.


George Henry Ince & George Davis

Tom Robinson je napisao i druge pesme sa teškom političkom porukom.
I shall be released - B-strana singla PitD, nešto izmenjena obrada pesme Boba Dylana. Posvećena je ubici žena po imenu George Ince, čija je krivica dokazana a on odveden u zatvor - gde je bio mučen, drogiran, tučen i povređivan na najgore načine i to od strane čuvara i lekara. Pokušao je u očaju da izvrši samoubistvo presekavši vene na rukama, što je potom "neko" dodatno iskoristio da mu u bolnici istim sečivom unakazi lice. Ista pesma se odnosi i na George Davisa, krimosa koji je zaglavio zatvor bez ikakvog dokaza da je zaista učestvovao u oružanoj pohari plata iz lokalne elektrodistribucije; kada je pušten iz zatvora vrlo brzo je ponovo uhvaćen, ali ovoga puta sa pištoljem i ukradenim parama iz banke, pa je dobio zaslužen smeštaj o državnom trošku. Oba ova slučaja govore o brutalnosti sistema u kome je izbila punk pobuna - prvi je dokazani ubica kome u presudi nije pisalo to što mu je potom činjeno, drugi je notorna budala. To i dalje ne opravdava "sistem" koji se od njih nimalo ne razlikuje. Potonji film "Britannia Hospital" (1982) takođe ima veze sa oba slučaja prekomernog Pravedničkog uterivanja pravde - u medicinske svrhe.


Public: George Davis is innocent!
TRB: George Davis is guilty. He has to be.

Glad to be gay - Tom Robinson se od samog početka javno, jasno i glasno deklarisao kao gayperson i aktivan borac za ravnopravnost i slobodu manjina. U Engleskoj toga doba, bilo je zabranjeno javno ispoljavati LGBT samospoznaju; tim "elementima" se bavila policija otvarajući dosijee onima koje bi "hvatali na delu", metodama koje je Orvel opisao trideset godina ranije. Dovoljna je prva strofa, koja kaže "Britanska policija je najbolja na svetu, i ne verujem u glasine koje sam čuo. Da upadaju u pabove bez ikakvog razloga, postrojavaju goste uza zid, pretresaju i bacaju na zemlju. Hapse ih što se opiru dok ih šutiraju, pretresaju im kuće i zovu ih pederčinama. Ne, ne verujem da toga ovde ima."
Up against the wall - O narastajućem nasilju među adolescentima, razularenim bandama koje bi da u život uđu glavom kroz zid. Ako može tuđom.
Ain't gonna take it - Ne nasedamo na tu foru, "da su abortusi i gay scena predviđeni samo za bogate".
Grey Cortina - Nedosanjana fiks ideja pripadnika sjebane radničke klase, da imaju baš taj auto u svom posedu (o kome pevaju i The Clash u "Janie Jones").

Man you never saw - Nikada se nismo poznavali, jer nas prate svi: crkvena policija, vojska, službe, neznanci, ja i ti.
Blue murder - Tema je ista kao kod Angelic Upstarts "Who killed Liddle?". U obe je prosto odgovoreno: "Police killed Liddle Towers". Izvukli iz paba, prebili, priveli, ubili ga od batina u ćeliji. Bukvalno. 
Law and order - jasno.
Better decide which side you're on - još jasnije.
Don't take no for an answer - najjasnije.
I tako dalje, u tom stilu, do 1982. kada se bend raspao a Tom krenuo u solo karijeru koja i dalje traje - podjednako, kao muzičar i kao aktivista u borbi za ljudska prava svakoga i svih.



A onaj prvi RAR koncert, nazvan "Carnival Against the Nazis", imao je zaista debeo povod: čuveni muzičar Eric Clapton je sebi dopustio dovoljno umetničke slobode i idiotizma da te godine na koncertu u Birminghamu 'ladno odvali kako je "Britanija prenatrpana svakakvim došljacima". To je našu ekipu toliko iznerviralo da su se udružili sa Anti-Nazi Ligom, zajedno sa 100 hiljada građana Londona promarširali šest milja rutom od Trafalgar Skvera, kroz East End (srce teritorije divljih plemena naziskinova i biračkog tela Nacionalnog Fronta), sve do Victoria parka gde su održali zajednički koncert. Pokazali su i dokazali da se to sme i može.
Anti-Nazi Liga je ponovo oživljena 1994. godine, kada je maršom 150.000 učesnika kroz Južni London proslavljen težak poraz partije britanskih fašista na lokalnim izborima.
Da se i to overi.



Prve punk ploče kojih sam se 1980. dokopao u Palanci Negotinskoj, bile su: Rock'n'Roll Swindle, London Calling, Buzzcocks singlovi, prvi Vibratorsi, Boys Only, Costellovi Armed forces i Get happy, Tenement steps The Motorsa i (gle čuda!) Power in the darkness. Sve ovo (osim Pistolsa, naravno), mogli ste da kupite u musavoj Knjižari kraj crkve u centru Negotina. Ubrzo su se u prodaji pojavili i Stranglers, XTC, Stiff Little Fingers, Dead Kennedys, Jam, Bow Wow Wow, 999, MC5... 
Danas su tu kafić i butik, Knjižare više nema, niti možete kupiti ploče - daleko bilo one punk. Jedino crkva i dalje stoji na istom mestu.


***
Ima li sve ovo gore napisano neke veze sa nama, danas? Ima, ali ne po pitanju muzičkog ukusa - mada... zaista me ne bi začudilo da iz neke od smrdljivih nacijazbina jednoga dana ponovo ispuže neka šund-komisija pa zatraži referendum za zabranu slušanja punk muzike, naročito Toma Robinsona & njegove Bande i sličnih kvaritelja morala nacije, tradicije kolektivnog slepila i palanačke žabokrečine uma.


Hajdemo raja, ruka gore! Tko je 'za' da pederi ne mogu više rađati pedere?
Srbija bez pedera k'o krevet bez federa! (SNP 4 Hakenkrojcila)

Rezultat jučerašnjeg referenduma u Hrvatskoj govori sve i svašta, ali i ništa. Isto kao i čuveni falsifikovani referendum 2006. za promenu (ili štagod već) Ustava Srbije. Eto, Hrvati su rešili da budu EUROpejski Srbi pre Srba, izjednačiće svoj ustav sa našim do u fusnotu jer "im se tako javlja" (pa da nas onda EUzezaju kao mi onomad njih za McDonalds). Javlja im se verovatno odozgo, kao i ovim našim braniteljima tradicionalnih vrednosti čija je istorija/povijest kraća od one čuvene američke, koja je pak kraća od Tarabićeve tarabe. I tako u krug i nesvest.
Suv matematički odnos 65:35 procenata u korist HDZovske vizije hohcajta govori ali ne kazuje mnogo. To jeste dvotrećinska većina izašlih građana Republike Hrvatske na referendum, kojih je bilo oko milion. A to je negde oko 26% ukupno upisanih u glasačke spiskove. I, šta sad 2/3 od 26 iznosi 17,5% (recimo, jedna šestina) - to je broj koji je odlučio o sudbini referendumskog pitanja? Naravno, to je demokratija, i ko vam je kriv što je ne konzumirate nego sedite za ekranom i kukate. Sa druge strane, PROTIVnici se teše kako ni 35% onih koji ne podržavaju ovakvu diskriminatorsku klauzulu nije baš za bacanje. A to što ih je zapravo nešto više od 8% ukupnog broja, to kao da se ne računa?
Nažalost, računa se. I ta na sledeći način, tj. jednom sasvim prostom rečenicom:
Ćutanje je odobravanje.

Oni koji su glasali ZA i svi oni koji su ostali kod kuće i ćutali ZA, predstavljaju ogromnu masu, potencijalni zahvat svake naredne sumanute ideje koja će se kao katran lepiti i uvlačiti u pore hrvatskog društva. Možda i udružiti sa onima koji su poodavno tamo. To je onaj MRAK iz pesme Toma Robinsona Crusoa, gusta tama koju čine silni Četvrtci, Petci i ostale Subote okorelog društva, ogrezlog u sebe samo. To je ona famozna većina koja je u dva dana i ponoći izmuvala srbijanski ustav pre sedam godina, kako bi Vojislav Koštunica imao baš lep amanet, nišan sebi za života. Kretenski Ustav koji je Demokratska Stranka podržala.
A da li su njihovi PROTIV, baš poput onog malog broja bojkotaša iz naše varijante (oličenog u umirućem GSS, simboličnoj SDU i LDP ekipi iz političke teretane u naletu), ta SNAGA iz Robinsonovih stihova - to će zavisiti jedino od njih/nas samih.
Oni ZA danas imaju sve. Brojke i logika su na njihovoj strani, barem tako izgleda. Ogromna je cifra od 650 tisuća graktavih, još veća ona od oko 2,8 miliona koji ćute. Zajedno ih je preko 90%.
Međutim, stvari i ne stoje baš tako, jer oni ne mogu da imaju nikada više od toga, nedostaju im do 100% glasovi ovih PROTIV. Ovi drugi, neće moći da imaju manje od toga što su osvojili, ali će početi da dobijaju sve više ukoliko budu strpljivo i kvalitetno radili na promeni (ne rušenju) sopstvenog društva u sasvim suprotnom smeru od besmislenog vrtenja ukrug u potrazi za sopstvenim repom, misleći kako je u pitanju neko drugi, ispred.

Nešto se mislim, ovakav bi referendum u Srbiji morao da prođe tradicionalno okrvavljenih glava i gaća. Neće nama pederi da rađaju još pedera! To ćemo moći samo mi, domaćini srBoslavni, i niko drugi! Da jebe oca nacije Dobricu, ako nije tako.


photo: FaceBook

Da, ovo bi zaista bio dobar omot novog albuma Toma Robinsona, npr. Balkanska ili makar S/H turneja, ili nešto slično. Pa da vidimo ima li i kod nas neki Tom da se uključi i pripomogne, da se napuni Arena za taj i takav koncert, ili ovde ipak rastu samo Tomislavi i to sa obe strane Dunava, Save i Drine? Da li bi ga ustavobranitelj Koštunica pohvalio čuvenim "Antiglobalista? Može." ili bi na njega, kao svaki dobar homoklast palanačkog šovinizma nad Zlim Svetom, bacio stotinu kletvi, fatvi, strela, ledenih metaka i Ćoki-dramlija, jer donosi tradicionalne engleske darove Zla tradicionalno naivnim srBskim domaćinima.
I domaćicama, umalo da zaboravim.

Jedva ih primetih, ovako nepokrivenih glava.

p.s.
Matori Gandalf je lepo rekao, ukoliko se još uvek mislite koji je odgovor na nedeljnu statističku distribuciju, pitanje da li je ZA ludilo zaista veće od PROTIV istog:



"Shvatio sam da su male stvari, svakodnevna dela običnih ljudi, ono što drži Tamu na odstojanju. Jednostavna dela dobrote i ljubavi."
Ako makar toliko ne umete, ne umete ništa.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...