Tuesday 10 December 2013

Veliki Berberin i mali diktatori


Foto-galerija za današnji Dan:

Jean Henry Dunant

Rozalia Luxemburg

James Cleveland Owens

August Landmesser

Raoul Wallenberg

Irena Krzyżanowska Sendlerowa

Herbert Frahm a.k.a. Willy Brandt

Charles Spencer Chaplin & 
Mohandas Karamchand 'Mahatma' Gandhi

Rosa Louise McCauley Parks

Michael 'Martin Luther' King Jr.

Anjezë Gonxhe Bojaxhiu a.k.a. Mother Teresa

Vojin Dimitrijević

Nelson Rolihlahla Mandela

Наде́жда Андре́евна Толоко́нникова

Liu Xiaobo (刘晓波)

Malala Yousafzai (ملاله یوسفزۍ)

U kakvoj su to vezi današnji Međunarodni dan ljudskih prava, Dobra Duša i klošar Šarlo? Odgovor na pitanje leži u završnom govoru Malog Berberina, na kraju filma "Veliki diktator":

Nadam se...
Žao mi je, ali ja ne želim da budem Car - to me ne zanima - ne želim da vladam niti osvajam bilo koga. Voleo bih da svakome pomognem ako mogu, jevrejima, paganima, crnim ili belim ljudima. Svako od nas bi da pomogne drugome, jer ljudi jesu takvi. Svako bi hteo da sa drugima živi u sreći, a ne u bedi. Mi ne želimo da mrzimo ili preziremo jedni druge. Na ovom svetu ima dovoljno mesta za svakoga, jer je zemlja dovoljno bogata za sve. Život možemo provesti u slobodi i lepoti.
A mi smo taj put izgubili.
Pohlepa nam je zatrovala duše - preprečila svet mržnjom; paradno smo umarširali u bedu i krvoproliće. Razvili smo brzinu i zatvorili se u mašinu izobilja, koja nas je izdala baš kada je bila najpotrebnija. Znanje nas je učinilo cinicima, a pamet grubima i neljubaznima. Previše razmišljamo a premalo osećamo: od mašina nam je daleko potrebnija humanost, od pametovanja dobrota i nežnost. Bez tih osobina život će postati nasilje i sve će biti izgubljeno.
Avion i radio su nas zbližili. Sama priroda tih izuma vapi za ljudskom dobrotom, za univerzalnim bratstvom, za jedinstvom svih nas. U ovom trenu, moj glas dopire do miliona širom sveta, miliona očajnih muškaraca, žena i dece, žrtava sistema koji tera ljude da muče i zatvaraju nevine. Svima koji mogu da čuju moje reči, poručujem: Ne očajavate.
Beda koja se nad nama nadvila, samo je prolazna pohlepa, jed onih koji se boje ljudskog napretka: mržnja će proći i diktatori umreti, a moć koju su oduzeli narodu biće mu vraćena, i dokle god (i sada) ljudi za nju umiru sloboda neće nestati.
Vojnici - ne robujte zverima, onima koji vas preziru i porobljavaju, koji bi da upravljaju vašim životima i govore vam šta da radite, šta da mislite i osećate, koji vas driluju, izgladnjuju, tretiraju poput stoke, smatraju za topovsko meso. Ne prepuštajte se tim neljudima, automatima mehaničkih mozgova i srca. Vi niste stoka, vi ste ljudi. U svojim srcima imate ljubav čovečanstva; vi ne mrzite, jer samo nevoljeni mogu da mrze. Nevoljeni i neljudi. Soldati - ne borite se za ropstvo, već za slobodu.
U sedamnaestom poglavlju po Sv.Luki, piše: "carstvo Božje je u čoveku" - ne u pojedincu ili grupi, već u svima - u vama, narode. Ljudi, vi imate moć, moć da pravite mašine, moć da stvarate sreću. Vi imate moć da život učinite slobodnim i lepim, da ovaj život pretvorite u predivnu avanturu. U ime demokratije, hajde da upotrebimo tu moć - ujedinimo se. Da se izborimo za nov, pristojan svet koji će pružiti ljudima šansu da rade, koji će vam pružiti budućnost i starost i sigurnost. Ovim obećanjima su nasilnici došli na vlast - ali oni lažu. Oni svoja obećanja ne ispunjavaju, niti će ikada. Diktatori sebe oslobode, ali porobe narod. 
Hajde da se sada izborimo za ispunjenje tih obećanja. Borimo se da oslobodimo svet, da uklonimo prepreke među narodima, odbacimo pohlepu, mržnju i netoleranciju. Borimo se za svet razuma, u kome će nauka i napredak usrećiti sve ljude..
Soldati - u ime demokratije, ujedinimo se!

"Veliki diktator" (1940) je zvanično prvi Čaplinov zvučni film, u kome ta legenda nemog filma po prvi put progovori. I zaista ima šta da kaže. Zabeleženo je i to, da je svoju evropsku premijeru film doživeo 1941. godine u valjevskom bioskopu "Central". Videvši Čaplinovu verziju rajhsfirera, nemački vojnici su poskakali sa sedišta i pucali u platno sve dok projekcija nije bila prekinuta.

***
Slaganjem cigle na ciglu, čoveka na čoveka, grade se zidovi ograničenosti i slepila, kroz koje je nemoguće onima unutra videti one napolje. Čak ni saznati da li uopšte postoje "oni drugi", i kakvi su, da li su možda isti. Možda uopšte nisu, ili se samo pretvaraju da jesu, koji bi ga vrag mogao znati - ali definitivno je jasno da sigurno nisu naši. Ako nisu naši, onda su neprijatelji, a neprijatelj nema pravo na bilo kakva prava.
Na ovaj način Veliki Diktatori na uzdi drže Malog Čoveka, iza zida za koji je nateran da ga sam sebi podigne u strahu od nepoznatog. Slaže ciglu po ciglu, jednog preko drugog one iste poput sebe, red za redom, sve dok ne preostane poslednja rupa koju će zatvoriti sobom. Postati poslednja cigla u zidu zatvora, što ga Mali Čovek podiže sebi za života, u ime nekog Velikog Diktatora.


Pa ipak, taj Mali Čovek postane veliki svaki put kada odbije da bude poslednja cigla u zidu, da ređa ostale poput sebe, da ne vidi i ne poštuje druge i drugačije. Kada prestane da bude sluga nekoj nevažećoj ništariji koja bi da bude diktator. Imajte to na umu svaki put kada vam se učini da više ništa nema smisla.
Jer ima, samo treba izvući prvu ciglu.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...