Monday 11 August 2014

Ništa između


Sanja i Bojan Jovanović, roditelji Luke koga je u noći 26. jula neka zver pregazila kolima kao da je pseto, traže da im ova država kaže kako je konačno uhvatila i uhapsila ubicu njihovog sina, umesto da im policijski funkcioneri "pružaju podršku kao građani i nadaju se da će taj vozač biti uhvaćen, iako ih je možda neko navodio na pogrešan trag". Tako je već 17 dana.
U stilu poznate radikalske tradicije, danas se u ministarskim glavama pojavio i "strani faktor". Naravno, kada istraga poturica krene naopako i okrene se kao bumerang, najbolje je za sve okriviti vanzemaljce i strance. Samo, šta ako su tablice na kantrimenu* iz neke od zemalja-stubova napredne spoljne politike?


Neki su se ljudi ipak otrgli sveopšte letargije, ludila pod punom Lunom, palanačke histerije i krvožeđi, pa pozvali i druge da se Jovanovićima pridruže na mostu svaki dan, sve dok se pod punim imenom i prezimenom ne objavi da je Lukin ubica uhapšen. Pozivi su osvanuli na Fejsbuku, Tviteru, blogovima, pa i sajtu Telegrafa...


I zamislite, neki su se odazvali i došli da podrže Lukine roditelje u njihovom nemom bolu i protestu. Nadam se da će nekih svakoga dana biti sve više, bez obira što tzv. novine već drugi dan licitiraju brojem okupljenih građana (kao da je to nekome bitno).
Pre petnaest godina, današnji vlastodršci su se sakupljali na Brankovom mostu u Beogradu, noseći onaj idiotski target na grudima i pokojem čelu. Danas, na tom istom mostu, okupljaju se građani koji od svoje (kako god) izabrane vlasti zahtevaju da im konačno sa života skine taj nišan. Ne prethodna, niti preprethodna, ili ona iz 2001. godine, već baš ova vlast: ista ona od pre petnaest godina.

&

Kao da Supermesečarskog ludila nije bilo dovoljno, "nadležni" danas objavljuju nekakav snimak na kome se navodno vidi 'auto kojim je pregažen Luka Jovanović'. Snimila ga je kamera "na Tramvajskom mostu"... Nije baš sasvim jasno koja strana mosta, verovatno novobeogradska, jer ovakva raskrsnica ne postoji sa druge strane (kod Autobuske stanice). Ukoliko jeste, koja je to logika ubice da se sjuri Brankovim mostom, napravi belaj kod Parka Nesvrstanih, pređe most i skrene u ulicu Milentija Popovića, pa onda nazad prema priključku na stari Savski most (Tramvajski), projuri ispred kamere koja se tu nalazi i produži dalje - kraj Starog sajmišta ponovo prema priključku na Brankov most?! I sve to u "vreme događaja". Ne morate biti stanovnik Prestonice da bi shvatili, pogledajte mapu tog dela Beograda i biće vam jasno da tu baš i nema neke logike.
Osim "vraćanja na mesto zločina"...

countryman vs clubman

Na snimku se ne vidi da li vozilu nedostaje desni retrovizor, koji je nađen na mestu nesreće. Ne vidi se ni prednji desni "migavac", koji se na kantrimenu nalazi odmah ispred retrovizora (veći je nego kod klubmena). Da li je na snimku BMW-ov Mini Cooper Countryman black ili Mini Cooper Clubman SE graphite black, ili možda običan Roverov Mini Cooper graphite grey? Da li su utvrdili model na osnovu pronađenog retrovizora, i kako - kada je kod svih BMW Mini Cooper modela isti dizajn? Pronađena 'narandžasta plastika od migavca' je možda jači dokaz?
Zašto su 31. jula, preko svog neformalnog cink-glasila, objavili kako rade na otkrivanju toga da li je Mini vozio vlasnik ili neko drugi, da je vlasnik identifikovan i da je privođenje u toku? Kako su sve to tada mogli da znaju, a sada više ne? Da li na isti način, kao što je sada drmr Unutrašnji 'skoro siguran da su tablice strane'? I ko bre tu, od svih njih u policiji, ne zna svoj posao ili čak - laže?
Ukoliko vam je ovde, i pored silne šume upitnika, ipak nešto jasno, pomozite onima koji su snimak plasirali u javnost zajedno sa pratećim "informacijama". Njima, izgleda - nije.

&

Život nije film pa da traje kratko.
Stati u kadar i biti kadar nije isto.


U američkoj palanci (ali i svakoj drugoj na kugli Zemaljskoj) individualno, lično, umire natenane, polako i na rate, pretvara se u (još jednu) kukuruznu strnjiku i šaš kraj prašnjavog puta kojim jurcaju traktori i porodične limuzine. Svako dobija svoju palanačku ulogu, koju je dužan da odradi svakoga dana. Možda i celog života, ako im se posreći. Pa naredne godine opet iz početka, u beskraj. Tako i Salman, standardni working-class luzer, za nadnicu od 6 USD na sat, dobija plavi kostim nećega što je negde između Čiča Gliše i depresivnog robota Marvina, u kome besmisleno stoji kraj nekog seoskog puta posred beskrajnih teksaških polja kukuruza, gde farmerima koji prolaze pokušava da udeli flajere svoje firme koja iznajmljuje poslovni prostor.
U tom besmislu naš Gubitnik nije usamljen: tu je i gazda marketa koji kasirku dugačkog jezika (kupcima govori da su kase neispravne i ne registruju svu robu) za kaznu tera da ispred radnje stoji obučena u gauda-kostim radi promotivne prodaje sireva (kojima je istekao rok); Salmanova snaja, koja se švaleriše sa direktorom Salmanove firme kako bi dobila povišicu i deci obezbedila bolji život; razmažene seljančure pune para i botoksa, koje više ne znaju šta će od besa pa se utrkuju u abrovanju i bacanju novca na gluposti; lokalne pijandure, bajkeri, seljačine i ostali (gu)bitnici.
Tu je i nezaobilazna Debela Žena, otelotvorenje zatucane US-palanke, koja svakoga dana bezuspešno pokušava da kolima udari kostomiranog Salmana, ubeđena kako se radi o nekakvom čudovištu. Kada Salman na kraju filma konačno sa sebe svuče plavu ljušturu životne farse i baci je u smeće, ona je pronalazi i, ubeđena da se konačno otarasila napasti, odlazi sva srećna i zahvalna, pogleda uprtog u Nebesa.
Baš kao i svaka druga blesa.


Za razliku od američke, kod nas se pomenuto (čega ovde imamo na megatone) sve češće i trajnije prekida tragedijama koje čak ni srpska palanka ne ume tako lako da proguta. Ono što je nekada bilo nezamislivo, incident, danas sve više postaje stereotip. Letalna doza svakodnevice, našte srca. Na prazan stomak, ili glavu - razlika je sve teže uočljiva.
Ovde je plava zamenjena crnim nijansama sive.
Blue je na engleskom plavo. Blue is the color.
Blue je na engleskom i tužno. Blue is the feeling.

Dokle više, to ćutanje i gutanje. Dokle, to nemo stajanje kraj puta tužnih, utučenih, dok prolaznici nemo okreću glave od njih da ne bi videli sebe. Zašto bre, krajputaši života nijedni mutavi palanački? Zar stvarno mislite da se vama tako nešto ne može da desi?
Aman.

***
"Trgni se bre ćale. Otišo si u pičku materinu. Bori se, nisi dete."

Trgnite se, sve jeste otišlo u pičku materinu i to poodavno.
Ovde više ne postoji nešto između.


Možda će vam ovako biti lakše da razumete ovaj tekst.

__________
*countryman (eng.) - čovek sa sela; takođe, model vozila koje je usmrtilo Luku Jovanovića
Još jedna od nesrećnih asocijacija koja spaja američke selendre iz filmova i ovaj naš noir od života, taj palanački teatar u kome smo svi prinuđeni da glumatamo - hteli mi to ili ne.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...