Monday 27 October 2014

Hronika Palanačkog Uma - X deo


POLITIČKI VAŠAR U REŽIJI DOSADE


Ukoliko je žrtva duha palanke (tj. žrtva verovanja u mogućnost opstajanja nečega takvog) političar, usled sopstvenog ideala ravnodušja i lenjosti kao palanačkog rada kojima naizgled oponira, on taj svoj politički stav prepun duha opsene delatnosti, zapravo koristi u funkciji opstanka tog istog ravnodušja. "Ako je političar, on je to zato što nije ljubavnik"; on odbija iskušenja ljubavi (realnog, racionalnog života i smrti), njegova ne-ljubav je samo ljubav za politiku, u samoj sebi protivrečna ljubav za ne-ljubavi. Ta njegova ljubav je prividna, baš kao i njegov politički duh.
Političar palanke je zaveštan trajanju nasuprot preobražaju, pa tako dolazi u sukob sa svakom delatnošću koja za cilj ima preobražaj. Njegovo delovanje je samo privid, baš kao i sve drugo što čini duh palanke. To apsolutno poricanje preobražaja (života) ne-delovanjem, predstavlja svojevrsno delovanje palanke, čime se onemogućava njen apsolut trajanja (u čemu leži smrt duha palanke, usled nemogućnosti postojanja apsolutnog ne-postojanja).
Kao što je u nemogućnosti apsolutne ravnodušnosti morao da dođe do lenjosti, kao sasvim specifičnog sopstvenog oblika "rada" protiv rada, tako je on morao da dođe i do ovog privida političke delatnosti.


Političar palanke podržava taj privid: to nije samo deo njegove nesposobnosti za delatnost, već i nehtenje da dela (poput palanačkog sentimentalizma, teatra ili tradicionalizma). To je delanje njegove nemoći, koju je preobrazio u načelo sopstvene nemoći za egzistenciju. On tu prinudu nesposobnosti i nemoći pretvara u načelo i sledstveno tome u stvar "sopstvenog izbora". I baš usled te svoje onemogućenosti, on onemogućava dalje onemogućavanje kako bi sprečio dalje poricanje samog sebe; on ispada tragičan baš zato što neće da bude tragičan. Primoran da hoće ono što neće, protivureči samom sebi i takvoj egzistenciji pa je u nekakvom stalnom nezavršivom "poslu" suprotstavljanja samom sebi. Trudeći se iz petnih žila da podražava egzistenciju, on tako teži da se zadrži izvan nje.
Njegova osnovna delatnost tako postaje pretvaranje svake delatnosti u privid, pretvara se u bezopasnu i beskrajnu igru privida i opsena. On u tu igru tone postajući i sam privid, a taj privid sigurnosti plaća sve većim potonućem u očajanje same egzistencije, nepomirljive sa prividom. To očajanje političara palanke, vodi sve grozničavije daljem stvaranju ovog privida i njegovoj konačnoj propasti.


Njegova politička delatnost nadalje samo prividno ostaje delatnost "programa", dok zapravo postaje delatnost stvaranja događaja. Do izražaja dolazi značaj samog pokreta (događaj) u odnosu na njegov smisao (program). Privid smisla objašnjava se time da je on obuhvaćen nagonom za stvaranje događaja, baš kao što je egzistencija obuhvaćena samim pokretom. Pa opet, i ovde se radi samo o pukom prividu pokreta, jer lenjost (tj. ne-rad palanke) ne dopušta drugačije. Sama programska svest je protivna tom kretanju tj. egzistenciji ne-kretanja, tom statičnom plesu prividne egistencije duha palanke i njegovog političara.
Pa opet, kretanje koje je samo po sebi svrha, predstavlja nešto nemoguće, zato što je ono nužnost i izraz onoga što pokreće, a ne nekakva izmišljena samoizvornost, originalnost.
Bivajući duhom sukoba između Ja i ne-Ja, tj. duhom nasilja, on je ubeđen da se egzistencija može iznuditi pukim kretanjem bez suštine, da se njegovo sopstveno Ja može iznuditi (silom, ne milom) iz njegovog palanačkog ne-Ja. Otuda njegova svest o ništavilu pustinjskog sveta bez smisla, mirovanju koje ga užasava i nagoni na "spasonosno" kretanje koje je samo sebi svrha, i koje za rezultat ima samo dalje stvaranje i širenje pustinje. Ta pustinja se širi strahom od nje, od njega živi.


I baš ta pustinja predstavlja jedan veliki "politički" vašar neprestanog "događanja" ničega u režiji Dosade. Taj "režiser" je zapravo svest o ništavilu ne-egzistencije, pa je iz tog razloga beskonačno željan "novosti"; on ima neutaživu potrebu da režira događaje za novosti koje nikada nisu dovoljno nove. Taj duh koji leži na samom dnu, taj talog duha, objavljivanjem "novina" ne može da se samom sebi objavi i otme se utaloženosti.
Što je manje života a više pustinje, to je više života-događaja a manje života-smisla.
Bezumne političke strasti u palanci potiču iz tog doživljaja moći ništavila bez strasti, i sledstveno tome stvaranju dosade, lenjosti, nihilizma, infantilnosti. Politika sveta palanke (i njegovog duha) predstavlja politiku prevare jer je zasnovana na pokušaju prevare same egzistencije, degradacije istorije (od istorije traženja smisla u istoriju događanja, čiji je smisao unapred zadat). Načelo lukavstva je vrhovno "radno" načelo politike palanaštva. Ona je bez cilja jer sama sebi predstavlja cilj; to je igra kojom vlada duh nadigravanja i izigravanja. Osnovni imperativ je ne biti prevaren, što u praksi znači - prevariti sveprisutan osećaj moguće prevare.


Objekat, podmet tog bezumno-strasnog političkog života koji je sam sebi svrha, može imati različite forme (možda je bolje reći prikaze):
1. To može biti "pojedinac", koji u agoniji plemenskog nad-Ja vidi sopstveno Ja, sopstvenu "važnost" i "moć". Što je ta agonija očiglednija, to je on "važniji" i "jači". On tu "moć" prihvata pribojavajući se sopstvenog "greha" slobode, tražeći baš u njoj utehu i zaborav tog greha.
2. To može biti pojedinac koji svoju pojedinačnost protivi jednobraznosti nad-Ja plemena u agoniji, ali se ne protivi plemenskoj svesti koja nije skup singularizama pojedinaca već singularizam plemenskog nad-Ja. On pokušava da produži plemensko kroz sopstveno, osećajući se sam kao pleme.

3. To može biti i strogo determinisan pojedinac, čija nesloboda predstavlja jemstvo neodgovornosti, tj. slobode učestvovanja u političkom vašaru palanke. On sopstvenu slobodu prihvata kao neodgovornost; tu neodgovornost koristi da bi stvorio "slobodu" koja nije stvaralačka, smislena, već predstavlja slobodu za učešće u događajima, u pokretu.


Tu se uvek radi o duhu, koji u politici kao događanju grozničavo traži spas od sopstvenog ništavila; ta groznica sve više raste što je veće iskušenje ništavila. Ako to delanje ne može da bude stvarno, baš kao što ni sam subjekt delanja bez smisla u njemu ne može da nađe sebe, sam nalog smislenog delovanja neumitno upućuje subjekta palanačke politike na pokušaj prevare egzistencije, tako što će pokušati da svet palanke pretvori u jedan veliki politički vašar na kome je sve privid, na kome stvarnosti nema, na kome je sve kao u snu - pa se, shodno tome, nalazi van svake tragične opasnosti. Iako on to uporno odbija, baš sama služba ovom vašaru predstavlja (neželjenu) pohvalu delatnosti stvarne egzistencije.
Ta "idealna" stvarnost koja stvara budućnost poricanjem "stvarne" stvarnosti kao palanački nedovoljne, predstavlja samo još jedan utopijski san koji prividno pokreće istoriju. To je samo još jedna iluzija, bez koje nema istorije.

***
I tako, ponovo prisustvujemo velikom iščitavanju Filosofije palanke u javnosti.
Za razliku od onog iz avgusta 1969. godine, kada je sam autor tokom sedam dana, na Trećem programu Radio Beograda čitao (potom objavljenu) knjigu, danas, tačno 45 godina kasnije, na svim radio i TV kanalima sa nacionalnom i drugim frekvencijama, u prenosima zasedanja Parlamenta, na konferencijama Vlade, izjavama ministara i funkcionera, po novinama, kafanama, čaršijama, sahranama i slavama, oni o kojima Filosofija palanke govori neprekidno iščitavaju sami sebe. Razgolićeni, bez imalo srama, palanački ponosni na to šta i kakvi su.
Ako mnogi nisu razumeli Konstantinovića pre 45 godina, šta ih to sada sprečava da vide praktično izvođenje tog epohalnog dela, posvećenog baš i jedino njima samima?
Nama.

Ovaj tekst je posvećen vanvremenskom piscu-filosofu, i njegovom delu za sva vremena.


Radomir Konstantinović
27.03.1928. - 27.10.2011.


Hronike palanačkog uma: 

28.01.2010. - Uvod: Umesto uvoda - stil, najviše načelo palanke 
30.01.2010. - I deo: Ideal čistog siromaštva; Duh palanke kao duh plemena u agoniji; Palanka, pozorište normativnosti 
02.02.2010. - II deo: Odsustvo tragedije - sentimentalizam i sarkazam; Pamfletizam protiv tragedije; Sreća od nesreće kao pra-uzrok determinizma 
05.02.2010. - III deo: Ateizam kao načelo javnosti; Smrt i filosofija palanke; Individualizam kao funkcija duha palanke 
09.02.2010. - IV deo: Trajni infantilizam duha palanke 
12.02.2010. - V deo: Realizam kao plemensko žrtvovanje obogovljenoj stvarnosti; Banalnost - prvo načelo ništavila; Senzacionalizam - drugo načelo ništavila; Razočaranje u životinju; Jesenji nokturno i "svetska pakost" duha palanke 
23.02.2010. - VI deo: Nihilizam tamnog vilajeta; Nihilizam filosofije palanke i jezik
23.10.2012. - VII deo: Nacizam palanke ili palanački nacizam? 
29.10.2013. - VIII deo: Egzistencija kao besmislen rad; Lenjost kao rad zatvorenog sveta palanke 
03.01.2014. - IX deo: Beleške XII deo Duh-narod protiv duha
03.08.2014. - Protivotrov: Radomir Konstantinović "Da se vratimo u svet" (Nema razgovora sa ludilom)

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...