Tuesday 2 December 2014

Quo imus?


A gde smo mi?


U tekstu (Evropol, 20.11.2014) koji smo preuzeli sa sajta Peščanika, teško da ćemo otkriti nešto novo, što bar načelno nismo znali da se dešava. Ono što ovde impresionira je borba običnih ljudi da svoje prirodne resurse odbrane od grabljivaca i pljačkaša. Svesni su da je to borba Davida sa Golijatom, ali traže i nalaze načine da tu borbu učine smislenom i uspešnom. Ili bar pokušavaju.
Neminovno se nameće pitanje:
Zašto kod nas nema ozbiljnijeg otpora višedecenijskoj pljački kojoj se ne nazire kraj?
- Plašimo se za svoja radna mesta? Ćutanjem ih nećemo sačuvati - postaju sve dragocenija, aspiranata je sve više, a mi ionako nismo miljenici ni jedne vladajuće nomenklature.
- Smatramo borbu beznadežnom? Pa kako znamo da je beznadežna, ako nismo ni pokušali? I kako neko uspeva?
- Nije nas ni briga, mi smo se za sebe snašli, a ko se nije snašao - ko mu je kriv, bilo je prilike! Tanko! Nismo se snašli dovoljno da plaćamo sopstveno obezbeđenje, vrhunske advokate i pozadinske moćnike. Naši mali biznisi u sistemu u kome ne vlada pravo, nego sila, preko noći mogu biti uništeni, bez prava žalbe.
- Nije to naša borba. U politici je sve prljavo, a mi smo iznad toga. Od nas je dovoljno da lajkujemo nečiji vrcav komentar i da time pokažemo kakav nam je stav... Ali nismo iznad života, u njemu smo. Naš prijatelj je prodao roditeljski stan u kome je trebalo dete sutra da živi, jer ni on ni žena ne nalaze posao posle dobijenih otkaza, penzije su daleko, a jesti se mora.
- Radujemo se ako nam deca nepovratno odu van zemlje, jer nam je to lakše nego da se borimo za pristojnu državu u kojoj su mogli da ostanu i da budu zadovoljni mogućnostima koje im se pružaju.
Vratili smo se u devedesete, ne samo po ponovo nabujalom nacionalizmu, udarnim trojkama koje batinaju po gradu samoinicijativno ili naručeno, galerijom političkih aktera iz onog vremena, nego i po sve brojnijim sugrađanima koji pokušavaju da se hrane i obuku iz kontejnera. Neće pomoći što okrećemo glavu i verujemo da će nam muka proći kada se malo odmaknermo.
Sve je uži krug ljudi koji nisu na neki način pogođeni propadanjem privrede i društva.
Hajde da se malo trgnemo i vidimo šta možemo promeniti i kako. Da razmenimo komentare oko ovog i narednog teksta, da na sastanku Građanskog saveza utorkom prodiskutujemo ideje i akcije, da se 2. decembra u 14h na Trgu Republike priključimo skupu za izlazak iz ropstva u organizaciji Učitelja neznalice i njegovih komiteta. Da podržimo udruživanje levice i da joj se priključimo.

Ljiljana Latinović


Kao sociolog, kako tumačite pojavu da je na mitingu radikala bio ogroman broj mladih ljudi koji su tek bili rođeni kada je Šešelj bio aktivan u politici?
-  Ja nikad nisam delila ljude na mlade i stare, ima ovakvih i onakih u svim dobnim grupama. Nikada nisam primetila da su kod nas mladi ljudi naročito progresivni (ja sam imala problem sa svojim studentima što su konzervativniji bili od mene). Mladi ljudi sada imaju manje šanse, nego moja generacija. Pomislite kako su i u čemu rasle generacije od 1990. do danas. Naravno, nema uopštavanja, govorimo o trendovima.

Zašto sada ne postoje alternative kao što je devedesetih bio Građanski savez Srbije?
- Takvu stranku koja nema veze sa lopovlukom, korupcijom, autoritarizmom, udbom, ratovima, zločinima i nacionalizmom u Srbiji niko neće.
 
Vesna Pešić

***
A da im ipak neko ponudi, šta bi se desilo?
Pitanje je šta, i to ne kvantitativnog već kvalitativnog karaktera.

U Srbiji ne postoji stranka tzv. levog centra, socijaldemokratska, među partijama nema čak ni tvrdih levičara. Svi su nekako skliznuli u 'neoliberalizam' (pitanje je da li zaista i sami razumeju to što rade, čast izuzecima). Vladimir Milutinović u tekstovima na Dvogledu, koji se tiču budućnosti političke opozicije, to dosta dobro pojašnjava. Eto polja delovanja i kreiranja politike. Ako neće mladi, a u ogromnom broju zaista NEĆE (to je činjenično stanje), neko će ipak morati nešto da pokrene, pokuša da poradi na promeni ovog sumanutog stanja u kome smo više od dvadeset godina.
Ko?


Nova stranka poziva na novu mobilizaciju, ekonomski program je... opet "neo", ali ne i sasvim nov, originalan, drugačiji. "Želimo pametnu socijalnu politiku koja pomaže samo onima kojima je pomoć potrebna."
Radulovićev Restart sada valja tržišno-socijalnu pravdu pričom o truloj partijskoj državi i pripadajućim joj javnim preduzećima ('trula partijska država' ovde opstaje mnogo duže od komunizma, na koji se stalno svi pozivaju kao uzrok), 'ne damo penzije' i to one socijalne 'svima po 200 EUR'... ali, penzije nisu socijalna pravda već Ustavom i zakonima garantovano stečeno pravo građana, baš kao što kultura, prosveta, zdravstvo nisu tržišne kategorije, i ne mogu se posmatrati van državne kape a da to i dalje bude deo socijalne pravde i opštedruštvenog nematerijalnog benefita. "Socijalna pomoć samo za one kojima je neophodna."
Demokratska stranka? Pa... njih je unutrašnja dezintegracija toliko rasturila da se ne mogu pogubiti čak ni u džungli besmislenih headbanging izjava poput onih koje svaki čas naviru iz LDP (sve u stilu njihovih PDIO tiltovanja - Preokret, Dogovor, Istina, Okupljanje, pa onda hajmo opet sve iz početka). Socijalno-ekonomska platforma DS se kreće u opsegu martinela, od "Mi, demokrate, ne verujemo da se svi odnosi u društvu regulišu mehanički, na osnovu zakona države i zakona tržišta. Nikome se ne garantuje uspeh, ali svako mora dobiti svoju šansu da ga postigne. Oni koji tu šansu ne iskoriste, zaslužuju određeni stepen solidarnosti, od minimuma socijalne zaštite do pružanja nove šanse." do rettungsplana koji sadrži i ovo: "Kredibilitet u ovom domenu proizilazi iz konkretne primene socijaldemokratskih principa tamo gde je bila u poziciji da vodi socijalnu politiku." Plus: "Socijaldemokratija ne bi bila deklarativna već veoma konkretna." Ako im se socijaldemokratski kredibilitet ogleda u izvedbi konkretnih terenskih radova po palankama, u (novom) stilu jednog od žutih mozgova koji je 2010. godine direktoru negotinskog komunalnog preduzeća rekao "Imaš tolke po kancelarije, izbaci ih s posla pet šes, pa će da  zaposliš demokrate" - onda i nije čudo što su tu gde su i kak'i su.

Neko će pitati 'pa ovo se sve vrti oko komentara na račun njihove socijalne politike, gde je tu ekonomija, tržište, privatizacija?' Svi su za privatizaciju, i naročito su se dinkićevski sada ostrvili na javna preduzeća koja posluju sa gubitkom nastalim zbog toga što im osnivači (republika ili lokalne samouprave) diktiraju socijalne a ne ekonomske cene, i što im uvaljuju konstantan priliv kadrova poput stručnjaka za keramiku, klima uređaje ili lepljenje plakata. U opštoj poslovnoj klimi koja vlada u Srbiji, privatizacija ovih firmi bi zapravo značila njihovo bacanje u ruke onih koji su ih upropastili, Miloševićevih bogataša koji pod kontrolom drže stranke sa obe strane štapa vlasti - bilo finansiranjem, bilo uvlačenjem u vrzino kolo povlašćenih neplatiša obaveza prema državi. O stranim ulaganjima u jedno sumanuto društvo i njegovu raskupusanu privredu teško da može biti govora danas. Privatizacija jednog vodovoda ili toplane, umesto njihovog poslovnog uljuđivanja, predstavljala bi isti potez poput otvaranja tržišta kulture, obrazovanja ili socijalnog osiguranja, njihovu privatizaciju. I za jedno i za drugo smo već videli konkretne primere naopakosti u praksi. Nekim oblastima je ipak društvena korisnot suština postojanja, a ne profit.


Uglavnom, to je sve što je preostalo od nekadašnje opozicije tj. onih koji ne participiraju u republičkoj vlasti. Ono što rade njihovi po palankama, bolje je i ne spominjati. Baš kao što ovde neće biti ni šire opservacije sve više prisutne desničarsko-kriptofašističke opozicije; spominjanje da, žmurenje - nikako.

Dakle, šta činiti?

Možda je rešenje u spoju predloga koje iznose Vesna Pešić (Šta da radi opozicija?, Peščanik) i Vladimira Milutinovića (Vesnin predlog, Dvogled). Ujedinjenje u jed(i)nu formu bi predstavljalo kvantitativno rešenje, ali vrlo sumnjivog sadržaja. Ukoliko se svi oni ujedine u jedan blok ili stranku, poruka koju šalju glasila bi: "Mi bi to uradili, manje više, isto, ali mnogo bolje." Jasno, smer kretanja društva bi i dalje bio isti onaj čije dosadašnje efekte uglavnom vidimo i patimo, diktiran u najvećem delu sa strane (ovoga puta više zapadne umesto sadašnje opcije "let the four winds blow... from Russia with love").
Neka se opozicija ujedini, ali ne u jednu već u nekoliko opcija koje će se razlikovati ne po tome koliko (i da li) su protiv Vučića, niti koliko su jedni protiv drugih, već po tome šta i kako nude građanima kao izbor koji će im doneti bolje u odnosu na ovo danas. To bi onda bila druga varijanta 'šta', ona koja ide u kvalitet kao suštinu. Neoliberalna opozicija neka ponudi efikasnije mere od neoliberala na vlasti, levičari i socijaldemokrate neka ponude drugačije i ravnomernije raspoređene metode izlaska iz parloga u koji je zapalo ovo društvo.

Potrebno je da se (konačno) kristališe svest kako postoji i alternativa alternativi (za šta se ovde podjednako izdaju i vlast i opozicija), da put našeg društva nije samo učešće na repu sumanute trke za parama, profitom ili vraćanjem dugova - što se neminovno završava tako da čelo kolone u jednom trenutku sustigne i zagrize sopstveni rep i obesmisli celu trku (to se već nekoliko puta dešavalo, i svaki put je glava usporavala i prividno puštala rep da je malo sustigne, pa opet davala gas jer ni po koju cenu nema nameru da izgubi). Elem, umesto da nam primer antipod-lidera budu Kastro ili Čaves, to bi mogao da bude Muhika - onima, koji baš nikako ne mogu bez lidera umesto da se drže funkcionalnog sistema koji se zaista 'maže na lebac'.


I za jedne i za druge bi jedan od principa budućeg delovanja (uopšte, ne samo opozicionog) morala da bude neka vrsta vaninstitucionalne lustracije, ne kao bespogovorna premisa-vodilja, već više kao mera opreza. Jednostavno, za dokazane štetočine bi mesta i moglo da bude u kvantitativnoj politici (i tako joj se obezbedi posteljica za još jednu propast), ali u kvalitativnoj (bez obzira na broj kolona) - ne. Tržište (slobodno ili ne) u sebi ne sadrži nikakav lustracioni potencijal, naprotiv. Domaća politika se deklarativno zalaže za slobodno tržište ali joj ne pada na pamet da se odvoji od prčkanja po budžetu. Ta 'tržišnost' se iznova ogleda u izjavama državnih funkcionera koji konstantno mantraju o 'ogromnom poverenju glasača na izborima koje im sada daje mandat, tj. pravo da rade šta hoće sve dok to poverenje ne prevagne na drugu stranu', na nekom budućem izbornom tržištu. Oni se takvi, kakvi su, nikada neće odreći prava na nedodirljivost, što leži u osnovi propasti institucionalne lustracije. 
I zato će sav teret te nimalo lake odluke morati da ponesu građani sa pravom glasa. Slučaj Borisa Tadića, LDP ili URS/G17 pokazuje da je to moguće, i da niko nije od toga izuzet. Lustriranje insistiranjem (i istrajnošću u tom stavu) na kvalitetu može doneti samo obostranu korist, bez obzira na privid trenutnih posledica. Nevažeći listići su izmakli kamen-kajlu koja je održavala privid statusa quo domaće politike, i to je činjenica, ma koliko nadureni politikanti još uvek spočitavaju vučićevštinu onima koji su svoj glasački listić onevažili ili čak ostali kod kuće i "radili pametnije stvari". I dalje se čeka, umesto durenja, stvaran i kvalitetan odgovor politike kojim će ona ponovo prebaciti stvar u avliju glasača, naterati ih da se odluče da li je odgovor i ovoga puta isti, (samo) različito upakovan ili zaista drugačiji.
U tome leži svetlo na kraju opozicionog tunela.


Treba napraviti politike za sve sfere društvenog života koje nude bolje (a ne brže) od ovoga što nam danas podmeću, pa izaći pred birače što pre, ne čekati da se ukaže izborna prilika bilo kog nivoa, i ponuditi im drugačiju opciju umesto nijansi ili brzina rikverca - pa neka se o tome izjasne. Ako neće, dobro im je ovako... OK, i to je nekakav odgovor. Odgovor, koji naročito mnogo govori, da ne kažem baš - sve. 

I zato, ono pitanje-podnaslov sa početka teksta neizostavno ima svoj nastavak: Quo imus?
A gde smo to krenuli?

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...