Thursday 4 June 2015

I see the Sea, the Sea sees me


Svemir ne postoji ako ne gledamo u njega. Barem je tako prema poznatoj teoriji kvantne mehanike koja argumentuje da se prošlo ponašanje čestica menja na temelju onoga što vidimo. Kvantna fizika predviđa da bilo da posmatrate ponašanje talasa ili ponašanje čestice zavisi samo od toga kako se zapravo meri na kraju svog putovanja. "To dokazuje da je merenje sve. Na kvantnom nivou stvarnost ne postoji ako ne gledate u nju" tvrde fizičari na Australijskom nacionalnom Univerzitetu.

Kao ključni dokaz ove tvrdnje uvek bivaju potegnuti Hajzenbergov princip neodređenosti i (naročito) eksperiment sa Šredingerovom mačkom. Ako je ne gledamo (tj. ne otvorimo kutiju), ona je možda živa a možda i mrtva, ali ako otvorimo kutiju i aktiviramo otrovnu ampulu onda je sigurno... ehm, to.
Five thought-provoking quantum experiments showing that reality is an illusion (Before it's news, 04.04.2014)

OK, ali šta ako otvorimo kutiju a ne gledamo? 
Da li je mačka živa ili ne, da li uopšte postoji?


Da uronimo u metafiziku.
Niče kaže:
  • 1. Ukoliko dovoljno dugo gledamo u Ambis, Ambis će nam uzvratiti pogled.
Gledam u more, more gleda u mene. Ako ga ne gledam, ono će i dalje postojati jer ga čujem. Ako zapušim uši, njegovi talasi će mi i dalje zapljuskivati noge, ukoliko stojim dovoljno blizu. Tako i realnost: što se više udaljavate od nje, ona će za vas sve manje postojati; i obrnuto. Fizika to zove interferencom. U medicini se radi o dijagnozi šizofrene deluzije, tzv. Kotardov sindrom kada pacijent veruje da nije živ, tj. da ne postoji.
  • 2. Razlog za bežanje iz stvarnosti ima samo onaj ko trpi od nje.
Duh palanke definiše sebi svojstven ne-život kao život; smrt i nepostojanje pojedinca predstavljaju beznačajan događaj u odnosu na neumirući anomični kolektivitet. To uzrokuje još jednu deluziju, sindrom Alise u Zemlji čuda: sumanutost, koja utiče na percepciju prostora i vremena, gde pacijenti oboleli od duha palanke stvari mitomanski vide manjim ili većim u odnosu na njihove stvarne dimenzije. Kao da to nije samo po sebi dovoljno, tu u igru umesto Šredingerove uleće nadrealna luda Češirska mačka koja ima moć da postane nevidljiva. A, kako rekosmo na početku, što ne vidimo - to i ne postoji. Baš kao i Svet iza palanačkog brda.


Dakle:

Ukoliko ne gledate u Vučića, Tadića i ostale politikante i njihove partije sa posebnim potrebama, NATO, ludu rusku mečku, neoliberalni vulgarkapitalizam, fašizam, Holokaust, staljiniste, četnike, silovatelje, Islamsku državu, burmanske budiste koljače, bombaše samoubice, direktore lopove, stranačke aktiviste u kampanji od vrata do vrata, Informer, Pink, vanzemaljce, dupeuvlakače, Hitlere iz palanačkih sokaka, smanjenje penzija i plata, podivljale popove, buzdovane u blindiranim džipovima, zlatne kajle, drvoubice, pijanu sumanutu decu u po noći i bela dana, bele trake na rukavu, Novaka Đokovića, prazne novčanike i cegere, šupljoglavce koji vam sole pamet... to i dalje ne znači da oni zaista ne postoje. Džaba okrećete glavu, žmurite da vas ne vide i bežite od stvarnosti, za sve tražite formulu kvantnog opravdanja.
Ukoliko vam se stvarnost ne dopada - a ne dopada vam se, jer inače ne biste žmurili - od nje ne možete pobeći koristeći kvantnu fiziku. Iako način obračuna utrošene električne energije, grejanja, komunalija, kamata, poreza i sličnih državnih harača ponekad liči ne ukrštene formule kvantne fizike i nebeske mehanike sa gomilom "promenljivih konstanti", oni su itekako stvarni čak i kada ih držite u istoj kutiji sa Šredingerovom mačkom.
Tako isto je i sa Napoleonima, vrlo stvarnim i opipljivim.
Takvi će i dalje prazno piljti u vas, zato im ne okrećite leđa i ne obarajte pogled šta god da vam serviraju. Gledanjem ih naterajte da od ambisa postanu posmatrači, a vi od posmatrača postanite more.

Stvarnost predstavlja spoj kvantne fizike i metafizike, zakoni fizike i svesti predstavljaju jednu celinu. Realnost je u oku onoga ko posmatra, da parafraziramo Platona, iako se neki Posmatrani svom snagom trude da dokažu obrnuto - da je realnost u njihovim rukama, da od gledanja nikada nije bilo vajde.


appendix:

Fizičar uzima kvantni pištolj i prislanja ga sebi na glavu. Kada potegne okidač, iz okvira standardne kvantne mehanike ništa posebno se neće dogoditi - ili će preživjeti ili će umrijeti, kao što bi i očekivali. Vjerojatnost da preživi mu je 50%. Kada opet povuče okidač, pošto se vjerojatnost nezavisnih događaja množi, vjerojatnost da opet preživi je 25%. Zatim 12.5%, pa  6.25%... i ako preživi devet pokušaja, vjerojatnost da preživi deseti biti će otprilike 0.1% - čovjek bi uistinu trebao imati mnogo sreće da dođe živ do desetog pokušaja. Međutim, u okviru više svjetova slika je malo šira.
Kada fizičar ponovno pritisne okidač, ponovit će se ista stvar - u jednoj stvarnosti će biti živ, u drugoj mrtav. U onoj u kojoj je mrtav, to će biti kraj priče, ali u onom u kojoj je živ, ponovit će eksperiment i dogodit će se opet ista stvar. Fizičar će primijetiti da je besmrtan. Međutim, nakon deset pucnjeva, u 99.9% svemira on će biti mrtav, a u onom u kojem je živ, biti će bogat i pokazati će da ima nešto u Everettovoj interpretaciji više svjetova (ukoliko mu uopće bude stalo za fizikom nakon što zaradi tolike novce). To će biti jasan pokazatelj da je Everettova interpretacija točna, pošto je šansa preživljavanja od 0.1% uistinu jako malena da bude ostvarena; no, i dalje postoji pa bi tvrdoglavi pobornici standardne kvantne mehanike mogli kazati kako se nije dogodilo ništa što nije u teoriji dopušteno.

Na koji način funkcioniše kvantna besmrtnost:
Svaki put kada fizičar povuče okidač pištolja, univerzum se podeli u dve verzije 
kako bi se prilagodio jednom od dva ishoda ruskog ruleta.

Zanimljivo je da je Elizabeth Everett, kćer od Hugha Everetta, koji je sve ovo i zakuhao, sebi oduzela život te u oproštajnom pismu napisala kako ide do svoga oca (koji je tada već bio pokojni) u paralelni svemir u kome je on živ. No možda i nije imala dobro znanje o tome što joj je otac govorio, s obzirom da, iz njene perspektive, nije nikako mogla završiti u svemiru u kojoj joj je otac živ, već tek u svemiru u kojem nikako ne uspijeva da se ubije. Što nas vodi na pojam kvantne besmrtnosti u koju je, prema riječima Keith Lyncha sam Hugh Everett vjerovao. Kvantna besmrtnost bi značila da čovjek zapravo nikad ne može umrijeti.
Mate Jagnjić: Kvantno samoubojstvo kao dokaz paralelnih svemira (Viva Fizika, 26.06.2012)


Na koji način funkcioniše domaća kvantna palanačka politika:
Kao cvećara koja to nije.

Postoji opravdana sumnja da je Aleksandar Vučić čitao literaturu u oblasti kvantne fizike, moguće i Everetove radove na temu kvantne besmrtnosti. Naravno, umesto ruskog ruleta on odlično primenjuje ovu teoriju u domaćoj politici svaki put kada raspiše vanredne izbore na pola mandata - da li će pobediti ili neće moći da izgubi? Svejedno, kvantna izborna pobeda ionako podrazumeva da zapravo nikako ne možeš izgubiti, i da ti se smeše nove četiri godine kvantne nedodirljivosti. Barem do narednih vanrednih izbora...
Zapravo, ovako će biti sve dok vlasnici biračkog prava ne počnu da gledaju u Stvarni Problem umesto da žmure ili okreću glavu, kao što to trenutno čine (činili su i u vreme onih pre njega, da budemo pošteni). Pogledaju ga, a on se pretvori u Češirsku mačku-nevidimku kojoj vide samo osmeh i zube. Ne zavaraju se tim prividnim nestankom, ili zbune, već nastave da u njega i dalje uporno gledaju sve dok ne postane realan, od krvi i mesa, isti kao i oni i nikako nedodirljiv (kako bi on želeo kvantno da se prikaže). 
Nateraju ga da postane politička Šredingerova mačka.
A onda - šic.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...