Wednesday 17 June 2015

P-C


Da li vam se nekada desilo da se na neku šalu prvo nasmejete, a zatim ujedete za jezik jer ste ukapirali kako bi ona nekome mogla i uvredljivo da zvuči? Da li su se ponekad i drugi smejali na šale koje su vama lično bile uvredljive?


Iako ne postoji neko relevantno istraživanje na ovu temu, možete se kladiti da je većina ljudi imala to iskustvo. Iako neki tvrde kako nema teme koja predstavlja tabu kada je humor u pitanju, jasno je da nekakav konsenzus treba da postoji oko određenih tema za koje je humor ipak neprikladan, ili predstavlja stvar lošeg ukusa. Tako su, na primer, prikladni vicevi na temu rasizma u kojima se ismeva "bela nadmoć" - teško da će vam neko od poznanika tek tako uvaliti vic u kome umesto ismevanja veliča rasiste i fašiste.
Ukoliko je gornji stav tačan, to nam govori da ipak postoje određeni moralni standardi kojih ćemo se držati kada je u pitanju humor. Ukoliko se nađemo u situaciji kada neka šala pređe granicu našeg ličnog osećaja za prikladno, često ćemo reći kako to nije smešno, čak i kada se radi o tzv. inteligentnom vicu.

klasičan primer izvrnute logike političke korektnosti koju podmeću konzervativci sa obe strane "crte"

Taj osećaj za primerenost, šta i kada treba reći ili napraviti šalu, danas se naziva "politička korektnost". Međutim, ta crta se u savremenom društvu pomera, što je navelo komičara Džerija Zajnfelda da u jednoj TV emisiji tim povodom izrazi svoju ogorčenost, izjavi "umoran sam od političke korektnosti". Urednik Njujorkera Dejvid Remnik, koji je takođe gostovao u toj emisiji, kaže da ponekad u svom poslu mora da povuče tu crtu, mada ne zna da li ona treba da postoji. Naravno, svi mi znamo da ta crta itekako treba da postoji, baš kao što i Remnik zna da postoje teme koje svakako neće završiti na naslovnoj strani njegovog magazina.
Dakle, dok Zajnfeld i Remnik lamentiraju nad zelotima političke korektnosti, oni svakako pritom ne misle kako nijedna šala ne može da bude uvredljiva ili neprikladna - takav stav je podjednako besmislen da bi bio uzet u ozbiljno razmatranje. Njih dvojica se zapravo ne slažu sa postojećim standardima koji definišu prikladnost, naročito u poslu kojim se bave.
Logično je da će postojati neslaganja oko toga koje su reči i šale prikladne. Smisleni moralni diskurs nastaje direktno iz neslaganja. Međutim, taj diskurs ne znači mnogo ukoliko jedna od strana koje se ne slažu uporno poteže stav kako "ne veruje u političku korektnost". Svako se, u manjoj ili većoj meri, slaže po pitanju političke korektnosti, ali društvo treba da ima za cilj izgradnju opšteg konsenzusa oko njega.


Kada su Saru Silverman po medijima spopali zbog toga što je ispričala vic koji je bio povezan sa decom sa posebnim potrebama, ona je odgovorila: "Ne volim kada mi ljudi, kojima posao nije da budu smešni, popuju šta jeste a šta nije smešno." I mnogi drugi komičari imaju slične komentare, ali to ispada sebično i naivno - komičari su ti kojima odgovara da imaju fanove i kritičare koji će za njih govoriti kako su bili urnebesni ili duhoviti. Stav da ne treba kritikovati šale koje prelaze "crtu", zapravo postavlja komičare izvan kritike (što izgleda nadasve stupidno). Ispada, po logici Silvermanove, da se može isto tako reći da "ljudi kojima posao nije da budu blogeri sa stavom nemaju prava da imaju stav o stavu blogera sa stavom..."
Poput drugih, i komičari mogu da predstavljaju metu kritike na temu da li su njihove reči neprihvatljive ili uvredljive. Podmetanje kontraoptužbi na račun političke korektnosti je poprilično šuplja rabota. Ne radi se tu o pružanju podrške cenzuri, već o činjenici da ukoliko sve više ljudi te šale smatra uvredljivim, to će biti sve manje onih koji će ih slušati i prepričavati.


Zajnfeld kaže "Oni stalno, bez nekog razloga, pomeraju tu granicu uvredljivosti, i ta jeziva frka oko političke korektnosti mi zaista smeta", pa kao primer navodi situaciju kada je pred publikom rekao da se dok skroluje kroz imenik svog ajfona oseća kao neki "francuski gej kralj". Problem je u tome da njegovi društveni kritičari smatraju kako će vicevi koji sadrže reference na račun žena, imigranata, rasa, manjina, trans osoba ili lica sa nedostacima danas zaslužiti veću dozu kriticizma nego pre. U svim tim slučajevima ipak postoje sasvim valjani razlozi za pomeraj u opštem društvenom stavu o tome da li je nešto prikladno ili ne. Polako, ali sigurno, postaje jasno da su mnogi od moralnih stavova u društvu vezanih za pobrojane grupe bili i još uvek su duboko problematični, da su takvi stavovi uticali na našu kulturu, jezik i smisao za humor.
Zajnfeldov primer je posebno zanimljiv, jer se uspon u njegovoj karijeri poklapa sa početkom dramatičnih društvenih promena u odnosu prema gej populaciji. Njegov šou nije imao neki istaknuto podrugljiv stav prema njima, ali nije bio ni inkluzivan. Zašto je čudno kada publika danas, kada su se promenile okolnosti, više ne daje pozitivnu ocenu njegovom humoru u kome koristi otrcane gej-sterotipe (čak i kada to nije nešto naročito uvredljivo), niti na to blagonaklono gleda?
Zbog toga što se često pogrešno shvata, važno je napomenuti da možete gajiti podrugljive predrasude prema manjinskim grupama (poput gej populacije), iako takve stavove ne odobravate niti ste ih u potpunosti prihvatili. Dakle, umesto da okrivljuju publiku zbog "preterane osetljivosti", možda je na samim komičarima (i svim ostalim javnim ličnostima) da porazmisle zašto (i kako) je to što su rekli uticalo da nekim ljudima bude neprijatno. Ako to urade, možda uvide da je način na koji izražavaju sebe same daleko manje "prosvetljujući" nego što su mislili.


Sve ovo ne znači da je pitanje političke korektnosti otišlo predaleko. U odbrani važnih principa, njihovi zastupnici zaista ponekad umeju da zabrazde, pokazuju previše spremnosti da osramote u javnosti one koji kažu ili urade nešto uvredljivo, umesto da pokušaju da ih prethodno edukuju kako to ne bi ponovo činili. Međutim, kada su u pitanju ugrožene i potlačene grupe koje se trude da se njihov glas čuje iako je dugo bio ignorisan, trebalo bi iskazati veću spremnost da se sami preispitamo da li su naši "politički nekorektni" pogledi ili stavovi nešto čega bi se trebalo u potpunosti odreći.

Care2 (13.06.2015): Has political correctness gone too far?
The Oregonian (09.06.2015): Jerry Seinfeld and Boris Becker say enough already why political correctness has gone too far

***
Takvo je, barem, opšte mišljenje u SAD i drugim razvijenim društvima, što baš i ne važi za tamne vilajete poput Srbije. Ovde i dalje lopove, lažove, ubice, prevarante, prevrtljivce, ludake, "nacionalne radnike"... ne smete nazvati njihovim pravim imenima: popovi, političari, ratni zločinci, biznismeni, prodane duše, huligani, fašisti. Nije korektno - politički, ekonomski a bogami i zdravstveno. Ovde se sve odvija, pa i život, histerično i na prvu loptu. Kritika ili pohvala, odbrana ili napad, dobro ili loše, noć ili dan, crno ili belo. Nikako nešto, samo Ništa između. Politička korektnost spada u zakonima izvitoperene zločine u korist dobrobiti Palanke, koja je - kako nas iskustvo uči - svuda moguća.



If you know what I mean.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...