Sunday 31 December 2017

2018


Svima nama, meštanima srbistanske palanke, kao želja za Novu 2018. godinu dovoljno je jedno:
Da od Trampa, što pre i u koverti koja miriše na promincle, stigne na samo jednu adresu u Srbiji ova fotografija.


Umesto zamenika zamenika, da se ne igramo više gluvih smartfona po singidunumskim lagumima i vašingtonskim pašnjacima. Ponuda koja se ne odbija. Ništa manje i ništa više, a opet tako mnogo.
Pametnom dosta, budala traži i uputstvo za rukovanje.

Saturday 30 December 2017

Veruj mi, lažem


Zašto su lažne vesti dobre vesti

"Istorija vesti je istorija konfuzije između stvarnog i lažnog - u kojoj je stari dobri majstor prerušavanja i obmana (mr. Gjavol lično) uvek bio tu negde, na korak od svega. I danas je još uvek tako - svaki čas spremno prozivamo razma đavolska posla, možda i u nameri da odgovorimo na jedno veoma bitno pitanje: koja je cena pouzdanih informacija?"


Neka vest iz nepoznatog izvora se odjednom pojavila, bila doslovno svuda - poput ukusnog zalogajčića informacija koji ste neizostavno morali da podelite, prosledite, prepričate svojim prijateljima, jer je bio tako šaren, smešan i neodoljiv.
Međutim, da li smo pre izbora Donalda Trampa za 58. "nešto" Amerike, zaista poverovali kako se silni zabavni i neobični tvitovi, postovi i linkovi (koje smo primali i prosleđivali drugima) zaista odnose na stvarne događaje - ostaje i dalje kao otvoreno pitanje. Međutim, sada, nakon svega, sve to više liči na predznake konfuzije u koju smo danas iznenada bačeni. Da li su ti zabavno-groteskni izveštaji zapravo predstavljali nešto sasvim drugačije i daleko ozbiljnije? Da li su to bile ulaznice za sasvim novi vid dezorijentacije i hiperkompleksnosti, u kojoj više nećemo morati (niti moći) da razlikujemo istinu od laži? Da li su jedino bili bitni frekvenca, ubrzanje, retvitovi, repostovi, klikovi... i još klikova?
U svakom slučaju, to je manje-više sve što se u poslednje vreme piše, bloguje ili štampa. Oksfordski rečnik je "post-truth" izabrao za reč 2016. godine, a Orvelova "1984" ("U neznanju je moć") se nalazi na vrhu top-liste prodaje bestselera u SAD. I ne samo tamo. Kanadski sociolog medija Filip Hauard, smatra da su društvene mreže oštetile demokratiju, jer "botovi" (to su automatizovani i programirani korisnički nalozi - za razliku od domaće, srbijanske kromanjonske varijante lupača +/- idiotskih komentara) proizvode sadržaj za fragmetiranu javnost, namerno iscepkanu na samozadovoljne niše, što sistematski rastura sposobnost razlikovanja vesti od teorija zavere.


Primer: za samo nekoliko nedelja, lažna vest je postala sveprisutna u medijima - čak i u Švajcarskoj, gde je tamošnja Fondacija za istoriju audiovizualnih medija održala konferenciju pod naslovom "Lažne vesti? Toga nema u švajcarskoj štampi". Izgledalo je kao da je to još jedna reklamna kampanja u korist švajcarskih novina, pa ste mogli čuti i pročitati da njihovi urednici analiziraju tekuće događaje, proveravaju izvore vesti i prikupljaju dodatne informacije "kako bi čitaoci mogli da razlikuju laži od činjenica". Čini se da su Švajcarci ipak imali sreće.
To je ono što je uverljivo u vestima o lažnim vestima: ono ne samo da korisnicima garantuje da su pronašli pravi kanal, vebsajt ili štampano izdanje koji će im pružiti istinu, već i uverenje da stari dobri standardi istinoljubivosti i dalje postoje. Kao što je digitalizacija sve stare tekstove, slike i filmove pretvorila u "analogne", tako je i priča o novom uznemirujućem fenomenu lažnih vesti izmestila idealan svet u jedan post-činjenični (svet postistine): vreme kada su vesti još uvek bile pouzdane, reporteri bili istinoljubivi a razlikovanje fikcije od stvarnosti bilo brzo i jasno - poput analognih medija, ta je stvarnost bila retrospektivno generisana, precizno uređena i laka za razumevanje.
Takva stvarnost je sada zauvek izgubljena, naravno, ali nekada barem jeste postojala. Ne treba potcenjivati utehu koju je nekada pružala jedna tako melanholična procena, jer za mnoge korisnike medija, jednostavno, kao da nije postojalo "još nešto". Strah od lažnih vesti i "napada botova", kako Hauard ističe, stvara ušuškan percepcijski biotop jučerašnjice. Beše nekada, kada nisu svi bili na Tviteru ili Fejsbuku.
Ali... šta se zaista dogodilo?  


1.
Hajde da se vratimo u prošlost. Kada su to vesti zaista bile pouzdane? Falsifikovanje pisama je očigledno staro koliko i same komunikacije. Još su drevni "pismopisci" koristili poprilično precizne tehnike koje su garantovale autentičnost njihovih poruka - npr. kroz literarne forme, koje su podrazumevale složene procedure u kojima su slova u imenima pošiljaoca, primaoca i glasnika bila u dokumentu kodirana i ponavljana na kraju pisma. Diskretno sakrivene poruke u nekom tekstu koje su dokazivale njegovu autentičnost, postale su uobičajena praksa još od 11. veka, baš kao i tajni natpisi. U srednjem veku su pisma i poruke prenosili trgovci, hodočasnici i sveštenici; od 14. veka raste količina pisanih poruka u opticaju, pa su gradovi i kneževine počeli da stvaraju sopstvene sisteme komunikacija. U Firenci, Veneciji i drugim italijanskim gradovima, istovremeno su uvedeni posebni sandučići za pisma. Ti tzv. tamburi su bili prvenstveno namenjeni za anonimno cinkarenje - to je među sugrađanima bila omiljena metoda ocrnjivanja ali i dobar način da vlastima prijavite korumpiranog službenika. U takvom svetu je samo pisani dokument prihvatan kao pravno valjan, a njegovo pisanje i isporuka su podrazumevali kreiranje sopstvene realnosti i bili ekvivalentni stvarnoj političkoj moći.
Ubrzani porast u komunikacijama (arhive gradova severno od Alpa uvećane su trideset puta u periodu između 1430. i 1500. godine) odvijao se paralelno sa pojavom i razvojem zvaničnih državnih glasnika, drugim rečima - diplomatama. Oni su istovremeno bili istraživači, koji su diskretno prikupljali informacije za vlade svojih zemalja (danas bi ih nazvali špijunima). Međutim, još je teže bilo kontrolisati kanale putem kojih su oni slali i primali informacije. Postojeća korespodencija iz petnaestog veka je puna napomena o nepouzdanosti pošte i brojnim izgubljenim i falsifikovanim informacijama. U nirnberškim arhivama još uvek postoji tajni kod korišćen tokom poslednjih decenija petnaestog veka u razmeni informacija između prestonice i njenih poslanstava. Urgentno prikupljanje novosti je bilo nazvano "lovački pas", a laž ili neistina "lisica". Diplomate su koristile posebnu reč za informacije koje su korišćene da obmanu protivnike - "majmun".
Sve intenzivnija razmena pisanih informacija krajem petnaestog i početkom šesnaestog veka pretvorila je samu informaciju u oruđe koje se namerno koristilo za obmanu protivnika, poput nekog oružja. 


Venecijanski hroničar Marino Sanudo je "mehurićima" nazvao poruke nepoznatog porekla, koje je inače opsesivno sakupljao i beležio (ponekad na desetine u toku samo jedne sedmice). Sanudovi savremenici su koristili drugu reč za to ubrzano plasiranje novosti - praktika (Praktick). Latinska reč practica je originalno označavala pravne i medicinske procedure; u italijanskom jeziku, reč praticcare označava pregovaranje ili cenkanje, praticha je značila procedura ili uputstvo za rukovanje. Krajem 15. i početkom 16. veka, taj pojam je u nemačkom jeziku postao psovka. Gradske vlasti u Bernu su se 1507. godine žalile na ponašanje francuskih diplomata koje su širile brojne obmanjujuće dezinformacije ("in geschwindigkeit practicierent). U jednom pamfletu štampanom u Strazburu 1513. practick je opisana kao "italijansko (prvenstveno mletačko) i francusko umeće obmane". Desilo se da je u tom pamfletu spomenuta još jedna nova reč: vinantz (financ) - spekulativno finansijsko poslovanje. Poput korupcije i sodomije, smatrano je da sve to dolazi sa juga, gde se "takve stvari praktikuju svakoga dana u godini" (gepracticiert vil jar und tag). Ta zla i strana dela prevare su navodno značila da onaj ko ih praktikuje više ne može da razlikuje istinu od laži. Propagandni pamfleti štampani 1519. povodom krunisanja Šarla V upozoravali su čitaoce da su Francuzi želeli da utiču na njegov izbor putem "brze praktike" (geshwinden practicken). Reformisti poput Lutera i Melanhtona su upozoravali na praktikanstvo katolika, koji su namerno širili obmanjujuće vesti u koje niko ne bi poverovao. "Dodao sam svoj pečat na ovo pismo", jadao se Erazmo Roterdamski u jednom tekstu iz 1535, "zato što su neki ljudi počeli toliko vešto da imitiraju moj rukopis da je postalo jedva moguće prepoznati falsifikat."
Tako su tadašnji komentatori videli transformaciju medija na početku modernog doba: sve brojnije i brže pisane komunikacije, što se takođe odnosilo i na aktuelne pamflete. Martin Luter je 1527. pokušao da podučava vernike kako da se izbore sa informacionom prenatrpanošću. Objašnjavao im je da postoje tri vrste vesti: prve dolaze od anđela čuvara a druge od samog Boga. Nažalost, one se mešaju sa trećom vrstom, koje dolaze od Satane, tog majstora prerušavanja i mimikrije. "Stvari su okrenute naglavačke i čovek nije ništa mudriji". Kako razlikovati dobre od demonskih poruka? Jednostavno, rekao je Luter. Đavo ne veruje sopstvenim znacima jer Bog stalno uspeva da osujeti njegove planove. Zbog toga Đavo komunicira i daje obećanja koristeći "takve reči koje, bez obzira da li se to što on priča desi ili ne, za kojeon zapravo i ne želi da budu smatrane kao istinite". Upravo taj dvosmisleni govor ga odaje.


Vesti su doslovce stvar vere - i to ne samo u 16. veku. Profesor književnosti Džon Keri je 1989. napisao da su vesti jednake verskim ritualima predmodernog doba, koje konzumentima obezbeđuju privremeno zadovoljstvo tj. odvraćanje pažnje od njihovih svakodnevnih rutina. Ljudima je pružena iluzija da se susreću sa događajima koji su daleko veći, autentičniji i relevantniji od onih u njihovim svakodnevnim životima. Poput religioznih rasprava i propovedi u prošlim vekovima, vesti su čitalačkoj javnosti obezbedile konstantan priliv dramatičnih priča koje su se zbivale izvan neposrednog horizonta percepcije svakodnevnog života. Poput zastrašujućih religioznih vizija predmodernog doba, vesti pružaju utehu upravo kada izveštavaju o nekim užasnim događajima. Takve pretnje mogu učiniti prisnost nečije svakodnevice daleko osetljivijom, što se može zloupotrebiti u cilju predstavljanja njegove grupe ili zajednice kao potencijalne žrtve pretnje - a odatle je samo korak do kontrole tako sluđenog pojedinca ili grupe.

2.
Dvesta godina kasnije, početkom 19. veka, nove štamparske tehnike i jeftiniji papir su inicirali medijsku revoluciju. Svanula je zora novinske ere. I još jednom, nisu svi savremenici bili zadivljeni tim porastom brzine i količine informacija. Johan Volfgang fon Gete je 1824. je ozbiljno upozorio na to da "kritike sa pedeset različitih strana jedva da mogu stvoriti samo neku vrstu polutanske kulture masa; za one talentovanije, to je samo štetna magla, otrov". Gete je nove medije nazvao "velociferoznim" (užasavajuće brzim): zahvaljujući njihovoj đavolskoj brzini širenja, razlikovati istine od laži kao da više nije bilo moguće. Pa ipak, to nije omelo uspeh novina: devedeset godina kasnije, na početku Prvog svetskog rata, samo u Nemačkom carstvu je postojalo više od 10.700 novinskih izdanja, štampanih u preko dve milijarde primeraka godišnje. A u Engleskoj, Francuskoj i SAD su te brojke bile još veće.
Da li je baš sve što je u tim novinama bilo objavljeno, bilo istinito i pouzdano?
Google je obećao da će, uz pomoć tajnog algoritma, svojim korisnicima omogućiti frekventnost i druge statističke podatke svih digitalizovanih dokumenata na engleskom jeziku, objavljenih između 1800. i 2000. godine. Ukucate pojam "lažne vesti" i dobijete zanimljiv grafikon, krivu koja nakon "kolebanja" 1810 (Geteov uticaj?), 1850 i 1900, naglo raste u vreme Prvog svetskog rata. Negde oko 1920 blago opada, da bi početkom 30-tih drastično skočio i dostigao vrhunac 1939. godine, da bi potom ponovo krenuo naniže. U periodu 1950-1960, frekventnost je otprilike slična onoj s početka Prvog svetskog rata. Nakon 1990. godine, kriva polako ponovo raste ali nikada nije dosegla više od trećine maksimuma koji je imala na početku Drugog svetskog rata.



Samo godinu dana (1938) pre maksimuma Google krive "lažnih vesti", Ivlin Vo je objavio svoj roman "Scoop" (pojam je teško doslovce prevesti na srpski, ali otprilike znači "udarna vest objavljena pre drugih" op.a.). U njemu jednog pesnika-sanjara uredništvo poznatog britanskog dnevnika nekako pobrka sa njegovim daljim rođakom piscem (zbog prezimena), pa ga kao ratnog dopisnika pošalje u egzotičnu zemlju Išmaeliju. Tokom puta, on sluša komentare na račun rada svog kolege Venloka Džejksa:

- On zarađuje hiljadu dolara nedeljno. Možete se u život opkladiti da, ako se on nege pojavi to će mesto biti medijski centar sveta dokle god je on tamo.
- Jednom se, tako, Džejks zaputio da izveštava o revoluciji u prestonici neke od Balkanskih zemalja. Zaspao je u vagonu pa se probudio na pogrešnoj stanici, nije ni primetio razliku, sišao sa voza i otišao pravo u hotel, telegramom poslao priču od hiljadu reči o barikadama na ulicama, crkvama u plamenu, štektanju mitraljeza u inat zvuku njegove pisaće mašine (dok je na njoj kucao tu priču), o mrtvom detetu koje je, poput pokidane lutke, ležalo pregaženo na kolovozu puste ulice pod njegovim prozorom. I sve tako nešto.
- U uredništvu su bili popilično iznenađeni takvim vestima iz pogrešne zemlje, ali verovali su Džejksu pa su ih objavili u šest nacionalnih izdanja. Istog dana, sva specijalna izdanja širom Evrope hitno šalju svoje izveštače u novu revoluciju. Kada stignu tamo, nađu se zatečeni: sve je izgledalo mirno i tiho, a to nije ono o čemu bi izveštavali. Džejks je napisao hiljadu reči, punih krvi i grmljavine oružja, tako da su morali i sami da se tome jednostavno priključe. Usled svega toga, vrednost akcija lokalnih vlasti je počela da opada, došlo je do finansijske panike, proglašeno je vanredno stanje, vojska bila mobilisana, zavladala je glad, izbile su pobune, i za manje od nedelju dana izbila je jedna sasvim poštena revolucije, baš onakva kakvu je Džejks na početku opisao. Eto, šta ti je moć štampe...


Ratovi dvadesetog veka su bili nešto sasvim novo. Savremenici zenita masmedija u vreme Prvog i Drugog svetskog rata imali su itekako razloga da se zabrinu zbog lažnih vesti. Tokom Prvog, Nemci su koristili jednu posebnu mašinu za preradu konjskih leševa sa bojišta, što je inspirisalo engleske ratne izveštače da jave kako neprijatelj koristi leševe mrtvih vojnika za proizvodnju sapuna i glicerina. Tek 1925. je britanska vlada javno priznala da je to bila izmišljena, lažna priča. Priča zvuči veoma poznato - ali odakle? Kada je tajna operacija "Rajnhart", koja je za cilj imala masovna ubistva Jevreja, započeta u Poljskoj s proleća 1942. godine, Evropom su već kružile glasine o tome da ljude koji su bili raseljeni na istok zapravo ubijaju i od njih prave sapun. Prvi izveštaji o Holokaustu koji su u jesen te godine pristigli u SAD, govore o jevrejskoj deci koja su bila pretvorena u sapun, lepak ili đubrivo. Joakim Neander je 2005. objavio studiju posvećenu modernom mitu o sapunu napravljenom od jevrejske masti (Judenfett), u kojoj kaže: "Deo istorije prijemčivosti te sapunske legende leži u njenom doprinosu podizanju svesti kod Saveznika o postojanju Holokausta u trenutku kada je već bilo kasno da se interveniše." Konačno, ta priča je Saveznicima već bila poznata iz propagande tokom Prvog svetskog rata.



Krajem 1942, sa druge strane Atlantika je teško ko mogao zamisliti da je priča o pretvaranju ljudskih tela u sapun samo iskrivljeni odjek jednog daleko šireg i zaista industrijskog čina zatiranja celog naroda; bio je to pokušaj opisivanja neopisivog nasilja putem prijemčivijih i poznatih metafora. Nakon završetka rata, mit o sapunu od leševa sve se više širio. "Pravili su sapun od leševa" kaže narator u filmu Alena Reznea Noć i magla (1955) o koncentracionim logorima, "a od kože..." - i glas se tu prekida. Do kraja rata, u Nemačkoj je pravljen tzv. standardni sapun (Einheitsseife), na kome je bilo utisnuto "RIF" ("Rajhsministarstvo za industrijsku masnoću"); sve do početka ovog veka, taj sapun je užasnutim posetiocima brojnih muzeja i memorijalnih centara Holokausta bio predstavljan kao "sapun napravljen od jevrejske masti".


3.

Redakcija "The Daily Beast" (Dnevna Zver) iz romana Ivlina Voa danas zaista postoji, i to u SAD kao onlajn platforma za plasiranje vesti. Čini se kao da je istorija vesti oduvek odnosila na nemogućnost razdvajanja stvarnih od lažnih, s obzirom na sve veću brzinu plasiranja informacija - u kojoj glavnu ulogu ima taj majstor prerušavanja, izokretanja i pretvaranja, gos'n Đavo lično, koji od Lutera do Getea (i Ivlina Voa) konstantno iskače iz kutije razmišljanja o medijima i istini. Neki srednjevekovni istoričar bi danas pomislio da prizivanja demonskih sila ima napretek u današnjim raspravama na temu tehničkih mogučnosti medija. Klaus Honef je u katalogu izložbe "Uvećanje" (1987) napisao kako je ubeđen da je razlika između stvarnostii fikcije konačno raspršena. Onsmatra da poplava slika, naročito u komercijalnim reklamama, manipuliše, vara i konačno obuzima gledaoca.
Od samog početka, vesti su (kao novinska roba) imale uspešnog zlog brata-blizanca u reklamama - i to ne samo u onim plaćenim (koje su jasno deklarisane kao takve), već i u onim reklamama koje su bile zamaskirane u vesti. Pariski karikaturista Granvil je 1844. satirično prikazao odnos masovne štampe i prikrivenog marketinga kao nepristojan ali profitabilan brak. Novine su prikazane u liku (novinarske) patke - što je izraz za lažno izveštavanje koji je ostao aktuelan i u 20. veku. U pozadini slike je jedan od najstarijih simbola novog medija oglašavanja: oglasni stub, tj. kolumna. U to vreme oglasi su sadržali isključivo tekst bez slika, što se izmenilo četrdeset godina kasnije nakon izuma novih tehnologija za reprodukciju slike.



Reklame su ono podsvesno u medijima: njihov meki trbuh, opscena i izvrnuta slika, ono što ukazujena njihovu ekonomsku zavisnost. "Lažne vesti? A ne, toga nema kod nas u Švajcarskoj." Međutim, ono što su vodeći ciriški dnevnici objavili u aprilu 2017. kao vest, zapravo je takođe bila reklama uglavljena između druge dve koje promovišu kulturu i kabare, da ne spominjemo male oglase koji - naravno - ne prenose ništa drugo do istinu, i samo istinu: "Usijane seanse sa prelepim latino devojkama, Lili (18) i Kim (25)" ili " Privatno i ekskluzivno, švajcarkinja pokorava gospodu".

Reklame uvek kazuju istinu - manje o proizvodu koji nude, daleko više o sredstvima uz pomoć kojih to rade. U 19. veku su upravo prihodi od oglašavanja učinili medije jeftinijim i pogodnijim proizvodom za masovno tržište - činjenica koja neverovatno poznato zvuči današnjim korisnicima interneta. Zaključak je jednostavan: pouzdane informacije imaju svoju cenu. Ukoliko su jeftine, ili čak besplatne, to samo znači da je neko drugi diskretno za njih platio. Priča o demonskim silama manipulacije, simulacije i obmane, koje su navodno nerazdvojive od medija, možda samo služi kao izgovor za izbegavanje diskusije o novcu.

4.
Pa dobro, pitaće se neko, čega to ima toliko lošeg u laganju?
Kant u svojoj knizi "Antropologija sa pragmatične tačke gledišta" napisao sledeće: "Priroda je mudro usadila u čoveka težnju da sebi dopusti da bude obmanut. Dobra, časna pristojnost je uglavnom eksterna iluzija, baš kao što je i sve drugo što zovemo vrlinama... od te iste sorte" - što bi se reklo: čisto laganje i foliranje. Dvesta godina kasnije (1966), filozof David Niberg je sve to formulisao u nešto pozitivnijem tonu. On tvrdi da je svesna manipulacija jedna od naših ključnih veština kada treba organizovati svet, koordinisati sa onima koji misle drugačije od nas, ili kada se treba suočiti sa nesigurnošću i bolom. Ciriški pedagog Roland Rajhenbah je nedavno izjavio da obrazovni sistem u celini počiva na međusobnom obmanjivanju i sistematskom beščašću, kao i da je to u najboljem interesu i profesora i učenika.


Zabavni mediji su posebno ponosni na svoje "specijalne efekte" - sposobnost da gleadaoce nateraju da poveruju u (serviranu) fikciju. To se ne odnosi samo na literaturu, film i televiziju. U svojoj knjizi "Medijski monopol" (1983) Ben Bagdikijan je napisao da su u vreme pisanja te knjige pedeset kompanija kontrolisale celokupnu medijsku industriju na Zapadu; deset godina kasnije, kada se pojavilo četvrto izdanje te knjige, već ih je bilo manje od dvadeset. Danas ih možete pobrojati na prste jedne ruke. Kao rezultat toga nastali su zatvoreni krugovi i unakrsni marketing, redukovan broj tema i beskonačno ponavljanje onoga što javnost već zna, čime se obezbeđuju pouzdano visoka gledanost i konstantan priliv prihoda od reklama. Režiser Piter Votkins je u svojoj knjizi "Kriza medija" (2003) to nazvao "monoformom". Ono što naizgled liči na vest mora biti u stanju da generiše poznate anksioznosti: dakle, sve super zločince, zavere, ubistva i zloslutne vizije budućnosti - uz pomoć kojih svaki kanal vesti potvrđuje vlastiti značaj na tom tržištu. Istovremeno, namera im je da istrebe jednu potpuno drugačiju i nepodnošljivu dosadu - iznurenost gledalaca njihovom jednolikom svakodnevicom.


Svakako da tu može pomoći ako povremeno proveravate "stanje stvari" na vašem fejsbuk profilu. Pametni telefoni, kao sredstvo komunikacije koje korisnici konstantno nose sa sobom, ispunili su jedan od najvećih snova medijske industrije. Dugme "ISKLJ" je konačno ukinuto: danas su svi uvek i svuda onlajn. Polovina vremena provedena na internetu je zapravo protraćena - problem je što ne znamo koja je to polovina. Naravno, ovo je malo izmenjen citat Dejvida Ogilvija iz 1963. a koji se odnosio na reklamiranje.
Međutim, i internet je sam po sebi reklamiranje - to je verovatno najimpresivniji primer (u poslednjih dvadeset godina) sposobnosti oglašavanja da prodre i preoblikuje svaku novu vrstu javnog prostora. Internet obećava da će ukinuti sve troškove pribavljanja informacija - potrebno je samo da imate pravu mašinu i da budete na pravoj platformi. Na taj način posmatrano, društvene mreže su beskonačna povratna petlja žudnje. To što vam one obećavaju - bićete uvek povezani sa svima, ali bezbedni u svojoj grupi; bićete naširoko uticajni i beskonačno kopirani, a da ne mrdnete iz svog doma - jeste u tolikoj meri prijemčivo, nebulozno i polimorfno, da ga je jednostavno nemoguće falsifikovati. Čak i ako je to (pomalo) laž. 
5.Pored svih divnih kvaliteta koje poseduju, društvene mreže čine jedan ogroman prostor u kome oni željni pažnje tu svoju žudnju dele sa mnogim drugim korisnicima, podjednako željnim pažnje. To je korisno za one koji su bolje informisani; međutim, to ne umanjuje hipnotički efekat koji uspešna diverzija odvlačenja pažnje ima na kolektiv gledalaca/korisnika. Kao i kod magičnih trikova, ključna radnja se ne dešava iza scene već pred očima samih gledalaca - samo što oni to uopšte ne gledaju. Ne radi se o tome da medijski manipulator bude nevidljiv (što samo po sebi prenosi jasnu poruku, npr. mrak, nema signala, "ne vidiš ništa"), već je u pitanju diverzija, odvraćanje, reklama - ogromne količine reklama (preciznije rečeno).

Po tvrdnji Rajana Holideja, uspešnog industrijskog insajdera, u 2012. godini je najmanje 40% informacija koje su kružile po blogovima i društvenim mrežama poticalo ne od pojedinaca već od kompanija. Naslov njegove knjige je "Verujte mi, lažem: Ispovesti jednog medijskog manipulatora".

Ryan Holiday "Trust me, I'm lying: Confessions of a media manipulator" (2012)

Možda sva ova frka oko "lažnih vesti" zapravo predstavlja dobru vest. Nakon internet fantazije tokom devedesetih, kada su međusobno povezivanje i neprekidno onlajn prisustvo bili pozdravljeni kao put ka političkom oslobođenju, samoorganizaciji i formiranju društva, današnja panika zbog preteće moći simulacije nas podseća na to da kolektivna percepcija ima i svoju mračnu stranu. A naročito kada je besplatna.I tako, na kraju se opet vraćamo u Švajcarsku. U sredu, 26. aprila 2017, značajan broj ljudi je odlučilo da ne poveruje novinskim izdavačima koji su tvrdili da se vesti nalaze u dobrim rukama, niti su želeli da informisanje bude besplatno. Nasuprot tome, za 12 sati su uplatili milion švajcarskih franaka kako bi pokrenuli onlajn magazin na kome uopšte nema reklamiranja. Pokretači magazina ni sami nisu znali da kažu nešto više o njemu, osim njegovog naziva. A on je, naravno, došao iz prošlosti.

Pogodili ste: Republika.Već u nedelju, četiri dana kasnije, Noje Cirher Cajtung je, grozničavo tragajući za istinom, osnivače ovog projekta uporedio sa onima koji podržavaju Donalda Trampa. I - eto ga opet gospodin Đavo, taj Veliki Manipulator. Prošlo je dosta vremena otkako je poslednji put nekima bio toliko hitno potreban.

Lažne vesti su postale udarne vesti, a post-istina je postala nova paradigme. Po svemu sudeći, poštovanje činjenica je postalo komercijalni anahronizam, dok se iza svega toga krije jedan širok spektar netrpeljivosti i vođenja međunarodnog "info-rata" protiv zapadnih demokratija. Ovaj članak je deo žižne teme "Dezinformacije i demokratija", onlajn objavljen u Eurozinu krajem septembra, dok je njegov original na nemačkom jeziku bio objavljen 7. novembra 2017. u časopisu "Wespennest" (osinje gnezdo).
Valentina Groebner: Trust me, I'm lying - Why fake news is good news (Eurozine, 07.09.2017)


Na kraju, da se podsetimo:
Grafikon za Srbiju je daleko pre Guglovog dostigao plafon, kvotu snova iz 1939. (pa i više od toga).
Oksfordski rečnik je post-istinu ("post-truth") proglasio u 2016. za pojam godine.
Kolinsov rečnik je za pojam 2017. godine proglasio "fake news" - lažne vesti.
Trend se nastavlja.

Thursday 28 December 2017

Aci od Negotina... zlatno runo


Današnji monolog za medije Velikog Brata:
- Znate šta, dru... gospodo novinari (i špijuni Cije, da i vi), ja moram da se pohvalim nečim zaista neverovatnim. Danas - ma šta danas, malopre bre - brzom poštom mi je iz Negotina stigao najlepši novogodišnji poklon u celoj istoriji Srbije otkad je ja krojim: poslali su mi tačno 10.569 klupka sveže ostrigane i upredene 71,03-procentne visokokvalitetne vunice - od svakog po jedno. Svako klupko ima lični pečat onog ko mi ga je poslao (a mrzitelji mogu slobodno da urade DNK analizu, jer neće naći ništa osim istine). Pa ni ja to nikad ne bih mogao da smislim ovako originalno. E pa, negotinci, halal vam rane junačke koje ste morali da istrpite od one žute bagre dok ste runo pleli u vunicu. Dobro, nećemo sad, nije vreme ni mesto da cepidlačimo oko toga ko vas je ošišao, to je nešto drugo. Ja sam vas ispalio, priznajem (jer znam da će da mi oprostite pola, a pola će da zadenete), nisam došao iako sam vam naredio da verujete da ću da dođem, ali prethodna vlast vas je šišala i šišala i šišala u tolikoj meri da je na kraju prešišala i samu sebe! Nego šta!
... (dramska pauza)
- I znate šta još: sad, kad imam ovu vunicu da mi Martinović i Rističević ispletu nov džemper, čarape & dugačke gaće, onaj islandski krvoločni Julaketurin nema nikad da me uhvati, ni za stare gaće nit za sirotinju - prc bato!

Aca Vunica

Dok je ovo pričao, u sebi je (baš onako, poput Druga Sredoja) sve vreme govorio:
- Jbte, sad ću da pokupim svu ovu negotinsku vunakiću i da je odnesem u Lebane da otvorim fabriku vunice iako tamo još nije vreme za izbore. Kakav će to potez da bude! Ljubi me baba što sam ovoliko pametan!
Pa onda odjedno naglas urliknu:
- Ja, Aca Vunica, od Negotina sam dobio pravo zlatno runo - i tačka! A ti, Kneževiću, piši: sledeća ideja - na proleće uvaliti beograđanima banane iz Havane, evo baš sad mi to pade na pamet.
Pa ode. U Lebane, naravno.

Tuesday 26 December 2017

Delivery Unit Serbia


Mediji kažu:
Tri puta je osnovni sud u Šapcu odlučivao da Kurda treba izručiti, ali je tri puta Apelacioni sud u Novom Sadu poništavao odluku. Četvrti put ju je iz nekog razloga odobrio. Bilo je to 14. decembra, nakon čega je ministarka pravde Nela Kuburović - koja u ovim pitanjima ima konačnu reč - potpisala odluku o ekstradiciji turskog državljanina, Kurda Dževdeta Ajaza, koji je u Srbiju pobegao pošto je osuđen na 15 godina zatvora za rušenje ustavnog poretka. Odluka je potpisana iako je Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija u tom slučaju tražio od Beograda se od izručenja suzdrži.

Ministarstvo kaže:
Turski državljanin je izručen, a problem je nastao jer je dopis UN stigao kasno.

Komitet UN za borbu protiv torture kaže:
Komitet je još 11. decembra poslao Pismo u kome se zahteva od Srbije da Ajaza ne izručuje. U Ministarstvu tvrde da to pismo nisu dobili na vreme - iako je bilo u sudskim spisima koje je ministarka morala pogledati pre donošenja odluke.

Republika Srbija je potpisnica konvencije Ujedinjenih nacija protiv torture, što podrazumeva njeno poštovanje i snošenje posledica u slučaju nepoštovanja - shodno potpisanom.
Neko je u ovoj prokletinji od države bukvalno (kao i obično) shvatio značenje, do besmisla od strane Vučića ponavljane fraze "delivery unit" - kao "jedinica za isporuku, izručivanje" - pa deportovao čoveka nazad u mučilište, iz koga je jadnik naivno pomislio da je pobegao. Tako to obično biva sa tim nedeljnopopodnevnim diplomcima i frtaljsatnim doktorima.
Ako koza laže, ne laže potpis.


Početkom osamdesetih godina prošlog veka, otprilike u isto vreme su se desila dva događaja: velika građanska pobuna protiv komunističkog prosovjetskog režima u Poljskoj (predvođena sindikatom Solidarnost) i sovjetska vojna intervencija u pokušaju okupacije Avganistana zarad očuvanja Svetske Revolucije. Tada je u celoj Evropi, pa i SFRJ koja samo što je ostala bez Najvećeg Sina, bio aktuelan sledeći vic:
- Znate šta je vrhunac političke nepismenosti?
- Šta?
- Kad Poljak emigrira u Avganistan.
Po starom dobrom palanačkom običaju, najlakše je bilo (i ostalo) podsmevati se tuđoj muci.
Trideset i kusur godina kasnije, Kurdi su zamenili Poljake a ex-YU opiljak, u menzi Generalne skupštine UN poznat i kao "Srbija", zamenio je Avganistan. Sve ostalo je isto, pa i totalna politička nepismenost svih pomenutih konstanti u ovoj jednačini bez nepoznatih. 
Stvarno, da li je bre taj Ajaz normalan, da od Erdogana pobegne u Vučić-vilajet?!
Avganisrbistan.
Katastrofa.

Ruka ruci, vaistinu Turci.

E sad, lepo, svi vi što ćete brže-bolje reći da vas "boli Qrc za Qrda", pre toga ipak mućnite malo bezvazdušnim prostorom između ušiju: ovakvo izručenje u suprotnom smeru, iz Turske u Srbiju, bilo bi nemoguće. Ne zato što Erdogan ne bi Vučiću izručio ovdašnje disidente (kao pa da ih ima, osim sve ređih pojedinaca, običnih građana), već zato što Vučić ne samo što to nikada ne bi ni tražio, već bi najradije sve Qrcobolne i svojedupegledne, zajedno sa mrziteljima i ostalim misfitsima, bez povratne karte isporučio u stare dobre "zindane, đe se legu zmije i akrepi".
Ovaj narod nikako da se nauči na sopstvenoj muci - a tako je vekovima - da na svako naše "boli me Qrc" (za bilo šta ili koga) po jedno milionče (bilo koje valute) samo od sebe uskoči u crne lopovske vreće srbistanskog burasi ortačkog društva sa neograničenom neodgovornošću. Težina problema takvog Q-stava nije samo u nezainteresovanosti i ignorisanju tuđe muke, već u ignorantskom stavu koji direktno ide u prilog vlasti koja ga svakodnevno orvelijanski podjaruje i sebe tako naizgled večno održava. Zato što je intenzitet Q-bola potpuno isti, kako za Kurda tako i za nedejno batinanje po Pećincima. Dokazano u praksi.
Nisu uzalud Veliki Brat i Partija rekli: Ignorance is strength. U neznanju je moć.
Šta je sledeće - Sibir, Pjongjang, Guantanamo, Kandahar, Otok Goli kao eksteritorijalno veleposlanstvo Srbije u Hrvatskoj? Ma nebitno, kuliraj bratte, znači, zabole nas slovo koga nema u ćirilici. I to još veliko.

Diliveri junit isporučuje, radi pa cepa.
I tek će.

Monday 25 December 2017

Referendum završen


Negotinski referendumski neredovni lokalni izbori su završeni, u potpunosti na način koji je ovde bio najavljivan, nedeljama unazad. Nažalost.

Konačni rezultati krvne slike (upravo pristigli sa laboratorijske analize):
Upisano birača: 39417
Izašlo na glasanje: 14879 - 37,75%
Broj odborničkih mesta u SO Negotin: 45
Važećih listića: 14495 - 97,42%
1. SNS-SPS: 10569 glasova, 71,03%, 36 odbornika
2. DS: 2788 glasova, 18,74%, 9 odbornika
---------------------------------------------------------------------
3. USS: 558 glasova, 3,75%, bez odbornika
4. GG NBK: 580 glasova, 3,90%, bez odbornika
Nevažećih listića: 384 - 2,58%

U odnosu na predsedničke izbore održane u aprilu 2017. godine, na lokalne izbore je izašlo nekih 2100 građana manje, iako su lokalni funkcioneri revnosno predizborno obilazili gastajbarterske klubove po miteleuropi, pritom naplaćujući "pripadajuće" devizne dnevnice.  Izgleda da ni Uskrs i Božić više izborno nisu ono što su nekada bili - barem je tako u Vlašingtonu. Danas je izlaznost bila za oko 5% manja u odnosu na onu u aprilu, i to se poklapa sa manjim brojem ljudi koji su glasali i osvojenim procentima po listama, što daje osnova za zaključak da je moguće napraviti validnu paralelu između predsedničkih i lokalnih izbora.
Kao i obično, izbori bilo koje vrste u Negotinu na biračkom mestu br. 48 u selu Plavna, tradicionalno od sabajle počinju sa 100:0 za vlast, što predstavlja konstantnu veličinu u ovdašnjoj izbornoj jednačini sa nekoliko nepoznatih i mnogo više poznatih. Tako je bilo i ovoga puta, baš kao što je na tom biračkom mestu ponovo najveći procenat glasova "za AV vlast" (95,24%), i biće opet tako sve dok neko tamo ne bude konačno kažnjen zbog svega što se radi. Ili to, ili da meteor tresne posred biračkog mesta #48... mada, nisam baš siguran da se u meteorskoj varijanti veoma brzo ne bi našla adekvatna i brza zamena - kako za birački odbor, tako i za prvih 100 glasačkih listića pretvorenih u kosmičku prašinu.

Boban "Kostolomac" iz Karbulova, ordinira sredom i subotom ispred Matićeve pekare na Zelenoj pijaci. Ništa lepše od vraćanja iščašenog atlasa uz miris vrućeg hleba i bureka na užegloj masti.

Idemo redom.


Anamneza:

1
Na listi SNS-SPS, socijalisti su imali 20% mesta, tj. 9/45 kandidata od kojih je jedan ustupljen Palminoj ekipi koju, naravno, predstavlja opet jedan od... pa, znate već kojih. Nakon ovih izbora, oni će imati 8 odbornika: 7 SPS + 1 JS, jer je zbog dogovorene kvote jedna od komunjarskih kandidatkinja udarnički postala "prekobrojna". Nema veze, uhlebiće i nju, nema razloga za bilo kakvu brigu. Kako će kradikali raspodeliti ostalih 27 odborničkih mandata na silesiju svojih & satelitskih firmi - potpuno je nebitno, jer neće. Vremenom će ionako uvideti - i volšebno otkriti, kako oni u Beogradu budu klizili ka neminovnom kraju - koliko "njihovih" to uopšte nisu, ali zato jesu koalicionog partnera.
Jedino nerešeno pitanje i dalje glasi: Šta će "koordinator SNS za celu Istočnu Srbiju osim Negotina" učiniti sa ovim rezultatom? Da, na Ničića mislim. Nezadovoljan što se "nije pitao ništa" pre ovih izbora, čekao je "neki kiks" pa da krene u asanaciju negotinskog kradikalskog bunjišta. Da li je ovo bio kiks ili ne - videćemo. Tek, na predsedničkim izborima je Vučić imao 65,58% glasova, pritom osvojivši oko 600 glasova više od ovih njegovih danas. Manje glasova a veći procenat - šta se u tim usijanim tintarama više vrednuje? Ako je do Vučića, onda procenti imaju apsolutni prioritet. Ali, ako je do Boška i SPS... e, to je već nešto drugo.
Kako god bilo, a biće, SPSovci su danas opet uspeli da proguraju svoje - i tek će gurati. Živi bili pa videli, jer broj 1 je uvek broj 1, čak i kada ga Meksikanci čudno pišu drugačije.
Možda Vučić i neće biti predsednik opštine Negotin nakon ovih izbora, ali Dačić to svakako hoće.

2
Demokrate su uspele da osvoje skoro identičan procenat glasova kao zbir Jankovićevih i Jeremićevih u aprilu; njihovo biračko telo je ionako bilo rascepljeno na tu dvojicu, a referendumski karakter ovih izbora ih je svakako ujedinio. Sa 250 glasova manje tj. oko 1% više u odnosu na april, prate trend koji je važio i za one pod rednim brojem 1. Fiktivno pojavljivanje kandidata iz lokalnog LDP na ovoj listi (koji su i u aprilu uglavnom podržali Jankovića), postalo je još fiktivnije nakon činjenice da je jedan deo njih digao ruke od propale firme i prišao demokratama još pre ovih izbora. Imali su i zašto, i ne treba ih zbog toga mnogo razvlačiti po čaršijskim i internet abrovanjima.
Za razliku od liste SNS-SPS, lista DS je bila za trećinu kraća, što oni pravdaju prvenstveno strahom kod ljudi od sankcija koje bi im ekipa na vlasti priredila ukoliko se prihvate kandidature; strah, ali i unutrašnje nepoverenje bili su uzrok i odugovlačenju sa prikupljanjem potpisa i određivanjem "čuvara glasačkih kutija". Moral je trenutno najkvarljivija roba u Srbiji, i Negotin tu nije nikakav izuzetak. Ova dva, nimalo naivna problema, demokrate su mogle da reše javnim obraćanjem svim građanima Negotina koji se ne plaše i voljni su bili da im pomognu u glasanju protiv naopake vlasti, koliko god da ih (malo) ima. Lista u potpunosti popunjena bi im svakako donela još koji procenat, možda i konačno preko 20%, pa i tog desetog odbornika, a to bi onda zaista postalo problem za komitetsku koaliciju. No, nisu tako uradili, i rezultat je takav kakav je.

Demokratska stranka će sebi i građanima učiniti veliku uslugu onog trena kada bude prestala da priča kako je "jedina koja može da smeni SNS sa vlasti". Na vlasti su SNS i SPS, uz buljuke politikantskih supozitorija, a njih (ili bilo koga drugog) sa vlasti jedino mogu da smene građani svojim glasovima. DS je tu najistaknutije i trenutno najizvesnije sredstvo za postizanje tog cilja, ali svakako nije jedino, i što to budu češće imali na umu, to će za sve biti bolje. Silni "jedini" su pri samom vrhu liste onih koji su ovom društvu došli glave, što i nije neko društvo kojim bi se trebalo hvaliti.
Nakon što je Vučić ispalio svoje fanove, jer se posle nedelju dana besomučnog najavljivanja nije pojavio na skupu u Hali sportova, DS je situaciju morala da kapitalizuje lecima namenjenim građanima u kojima na konkretnim lokalnim primerima pokazuje i dokazuje naprednjačko licemerje koje se proteže od vrha do temelja piramide njihove vlasti. Morala je, a nije, krijuči se iza floskule "mi ne radimo negativnu kampanju". Ponekad se divim njihovom umeću da ne vide koliko je protivnik na klimavim nogama.
Ako su nešto uradili dobro, to je da su smogli snage da izađu na izbore pod svojim imenom, bez koalicija, da sa kakvim-takvim (druge i nemaju, pošteno govoreći) svojim snagama izguraju ovu kampanju i konačno naprave sasvim pristojan rezultat shodno mestu i vremenu u kome se nalazimo. Od toga bi mogli da naprave dobru polaznu osnovu za dalje, ukoliko budu umeli.

Napomena #1:
Sindrom "manje glasova a veći procenat" karakterističan je za ove dve izborne liste, koje su ujedno i prešle cenzus, i to sa približno srazmernim odnosom manjka glasova i viška procenata u odnosu na ukupno smanjenu izlaznost. Ove dve liste zajedno imaju zajednički manjak od oko 850 glasova; šta je sa onih preostalih 1250?

3
Svrljiška seljačka stranka iz Negotina nije prešla cenzus - jer tako nije ni bilo planirano. SNS svojim bivšim članovima ne ukazuje preteranu milost, a naklonost će tek morati da zarade. Na dobrom su putu, a osvojenih 558 glasova bi možda mogli da objasne i onaj manjak u kradikalskoj vreći sa glasačkim listićima. Možda da, možda ne, ali to je sada ionako nebitno - baš kao što je bilo i pre izbora. Kakav bre crni "Etno-kuvar" & slične monade...

4
Antikorupcijska lista grupe građana DJB-Dveri & Co. je osvojila 580 glasova, tj. 3,9% "ukupne izborne volje građana Negotina". Saša Radulović i Boško Obradović, kao kandidati na predsedničkim izborima u aprilu, osvojili su 695 (270+425) glasova ili 4,09% (1,59+2,50). Izlaznost smanjena za 5% u odnosu na april, i neizlazak na izbore pod sopstvenim firmama već pod bezličnom antikorupcijskom parolom (možda bi bolje prošli da su umesto naziva "Negotin bez korupcije" upotrebili "Korupcija bez Negotina"), u potpunosti objašnjavaju njihov rezultat koji je u zbiru skoro identičan onom sa predsedničkih izbora.

Napomena #2:
Šešeljevi radikali nisu izašli na izbore po prvi put otkad postoje u Negotinu. Njihovih aprilskih 580 glasova + DJB/Dveri razlika daju otprilike zajedno 700 glasova. Sa već spomenutih 850 manjka za SNSPS i DS, to čini oko 1550. Gde su još 550 nedostajućih glasova? Saberite to sa "seljačkim" glasovima i videćete da se skoro poklapaju sa zbirom koji su osvojili svi ostali nespomenuti opiljci od predsednički kandidata iz aprila (uključujući i Belog fantoma).
Efekti Jankovićevog i Jeremićevog poziva na bojkot su danas bili više nego evidentni.

Dijagnoza:

Radikalne i napredno invazivne metode, za razliku od pacijenta u Pećincima, u Vlašingtonu za sada nisu bile primenjivane niti je bilo neke preke napredne potrebe za tim. Ne znači da je neće biti, svakako. Ovde bi pre trebalo pokušati sa nekim od antidepresiva ili adrenalin-busterima širokog spektra i dejstva po pučanstvu, što se najčešće postiže govorenjem istine bez straha, hapšenjem lopova i ignorisanjem lažova - a upravo je sve to ono što se ovde ne radi, već se i dalje kao placebo terapija koristi okretanje glave od sebe i stvarnosti, bez ikakvog efekta po pacijenta.
Čuvena fama o "gastarbajterima koji dolaze autobusima samo da glasaju za SPS svaki put" razbijena je ove godine čak dva puta, brojke su tu neumoljive. Ni Uskrs niti Božić nisu bili dovoljan motiv da ih u većem (ili bilo kom) broju privuku da dođu na glasanje. Jednostavno, generacija zbog koje je nastala ta fama, više ne postoji. Njihova deca više nisu gastarbajteri, već Austrijanci, Nemci, Švajcarci, Šveđani, Danci, Francuzi... koje Negotin ne zanima ništa više od Pjongjanga ili Kandahara.
A to što ovdašnje opštinare i dalje zanimaju devizne dnevnice, poodavno više nema veze sa gastarbajterima i njihovim glasovima, već sa... znate već i sami čime.



Umesto terapije:

Večeras je zgrada negotinskog "Komiteta" izgledala ovako:
Dole levo - demokrate se pokrile aluminijumskim venecijanerima.
Dole desno - kradikali se umotali u pakpapir sa Vođinim likom.
Gore desno - komunjare u polumraku, kako to obično i rade kada nešto muvaju.
Gore levo - čuvena plafon-padavičarska sala SPS, upakovana u socijalne zavese požutele od starosti, vlage, pušenja i sramote čemu su sve morale da prisustvuju decenijama unazad.
Ceo Komitet u polumraku, oko njega buljuci dece sa "nenegotinskim" naglascima, ekskurzijski privedene da odrade kampanju maltretiranja negotinaca, za sendvič sa prilogom od naprednih obećanja. Bolje da su ih odveli u Muzej, nešto bi makar naučili o istoriji i kulturi zemlje i grada koje njihov Vođa & Co. tako napredno i temeljito razvaljuju.
Večeras su makar demokrate mogle simbolično da razmaknu te svoje venecijanere, da širom otvore prozore stranačkih prostorija tokom prebrojavanja glasova. Učinili bi veliku stvar mnogima - njima na večerašnjih +10 u Negotinu ne bi bilo preterano hladno unutra, prolaznici bi videli da iz te zgrade ponekad ume da izbije i svetlo a ne samo da isijava mrak, a "neki" spolja bi se svakako smrzli od tog prizora. Da im ne bude večeras baš sve potaman, u šta su tako osiono ubeđeni. Nažalost, ta antikradikalska terapija je večeras izostala. A baš je bila zgodna prilika...

Nakon svega, mene je sramota zbog toga što negotince nije.
No use for any further comment.

Saturday 23 December 2017

Odbrojavanje okončano


Prošle su tačno "četiri nedelje" teške rovovske izborne kampanje... otkako je jedan predsednik opštine Negotin smaknut u januaru, drugi podneo ostavku u oktobru, u novembru Čadorli Maja raspisala vanredne lokalne izbore (samo nekoliko meseci pre redovnog termina za njihovo održavanje), prvo prebrojavanje je obeležila naprednjačka masovka ispred komiteta do kasno u noć (zarad prikupljanja potpisa), potom je zamenik pokreta zabranio jedno a naredio drugo svojima, zbog osnovane sumnje da bi na ove izbore mogle da izađu samo dve liste (SNS-SPS i DS) pade osnovana prpa da bi izbori poprimili referendumski karakter "za ili protiv" (a i dojave da bi DS mogla čak i bojkotovati izbore) krenulo se u pripomoć sakupljanja potpisa jednoj od potencijalnih listi ne bi li nekako demokratski karakter ipak bio očuvan, u komitetskoj sali SPS pade plafon na naprednjake koji su tu držali predkoncertni sastanak, potom je jedan Aca odarlaukao svoje u centru a drugi Aca ispalio takođe svoje u Hali sportova, kradikalčiči su odrađivali kampanjicu "upisivanja u anketu o izlaznosti" po pijacama & od dveri do dveri, a Saša Janković i Vuk Jeremić osnovaše negotinski Lokalni front bojkota samih sebe.
I - naravno - sve to u jednom Negotinu... za samo četiri nedelje, bez imalo buke, prašine i trine.


Na Dan-D, 24. decembra, meštani Vlašingtona imaće mogućnost da glasaju za kandidate sa izbornih lista:
1. Aleksandar Vučić - SNS - SPS - Ivica Dačić (+ SPO, NS, PUPS, SDSS, JS, PS...)
2. DS - dr Moma Petković (+LDPNTK)
3. USS - Dragoslav Cvetković
4. "Negotin bez korupcije" (DJB, Dveri, DSS, Narodni radikali)
"Šta" će izabrati - bilo je jasno i pre potpuno nepotrebnog vanrednog raspisivanja ovih izbora. Nepotrebno, osim od zdravog razuma otuđenim kalkulantima koji podnose - ili odbijaju da to učine, svejedno - ostavke, spremnim da izdaju i iznova preprodaju svoje komšije i sugrađane kako bi i dalje bili to isto, samo zato što onom ko ih je ispalio treba ogledno dobro, zamorčići na koje bi se pred prestoničke izbore stalno pozivao potencirajući "koliko ga narod traži" čak i kada on taj isti njegov partijski "narod" ispali i proda koalicionom partneru koji i pre izbora već zadovoljno trlja ruke i čačka zube.


U prilog ovoj tvrdnji, časni sude, prilažemo dokazni materijal "B" (pored prošlonedeljne ispale pod "A"): SPS aktivisti su tokon ove nedelje građanima Negotina silovali poštanske sandučiće predizbornim poklon-paketićima koji imaju šareno oslikane upaljače - jedan solo a jedan koalicioni (al' obavezno crven), hemijske olovke poluvidljivo koalicione i kesice striktno espeesesovske. Da se slučajno neko ne zezne, pa mu na pileću pamet padne ideja da ne glasa za listu ako nije solo SPS - ovako, drugovi i drugarice, zaokružite vi broj 1 i nikako nećete pogrešiti, jer smo to svakako mi i niko drugi.
Bili, i bićemo dok je vas i vaših glasova.
Pored ovog bezobrazluka, negotinci su na poklon dobili i "Etno-kuvar Ujedinjene seljačke stranke", koji će ih svakako ubediti da i njima udele po koji glas. To je ona "druga" seljačka stranka o kojoj je Marijan Rističević govorio onomad u Skupštini - prva je njegova (iz Inđije), a druga je narodnog poslanika Milije Miletića (iz Svrljiga). Podrazumeva se da su obojica, tj. njihove seljačke stranke, u republičku skupštinu ušli sa liste SNS.
Čisto da se i to zna, ako vam nije jasno ko, odakle i naročito kako.
Da prostite - i zašto.


Pokupiš sve one "Kuvare" koji izlaze jednom sedmično u Blicu i ostalim blatoidima, napraviš nešto "etno" (odakle im samo ideja da je sve što je etno obavezno vezano za selo, i obrnuto?!), baciš na omot neko "devojče u jeleče sa cveće u kosu", odštampaš niz nebuloza u stilu "sve u stihu, sve u prozi..." i tako to, od predizbornog letka napraviš korice "Kuvara", pa umisliš kako su ljudi sa sela toliki idioti da ih gomila budalaština privuče da glasaju za tebe.
Svašta.
Potez, bolje reći prostakluk, dostojan oprobane neopašićevštine, izanđale mantre "Trepča/Negotin/Svrljig/Inđija itd. radi, Beograd se gradi" ili "ja građanka volem seljaka, seljak more diblje da ore" i ostalih poskočica iz šoferskih kaseta bezbroj puta premotavanih na relaciji Vlašington-Vijen-Frankefurt... and beyond.
Kad su se već ostrvili na gospodu, što nisu pre štampe konsultovali mentore - pa Vođa ne vadi "gospodine" iz usta, nazvao je i Fidela "gospodin Kastro". Jes da nije došo, al uvek mož da čuje...eee.
Ma glasaće vlašingtonci, ne treba se zanositi, čak i za tako nešto.

E pa Negotine, srećne ti rane izborne - i naročito postizborne.

Thursday 21 December 2017

Crna kutija


Spasioci su na mestu nesreće uspeli da pronađu crnu kutiju, koja je ispala iz olupine službenog vozila jedne prestoničke socijalne ustanove. Sledi službena beleška, zapis presnimljen iz spomenutog uređaja:

- Miško...
- Da, Ministre?
- Aman bre, pošli smo pre više od pola sata iz onog Negotina, jer smo prošli to Gradište? Učine mi se da sam vido onu Drndinu tablu "S Bogom", onog istog što u beli grobarski mercedes onomad vozio Miloševića na saranu.
- A, to jesmo. To je na izlazu iz Gradišta, prema Požarevcu i Kostolcu, našoj narednoj destinaciji pre Moskve.
- E onda, nagari ga do daske! (čuje se zvuk poput pljeska po plećima)... Ne! Ne koči, daj gas bre, neee...

(tresak)
(tišina)


(posle par minuta čuje se zvuk kao kad neko pokušava da Ministra izvuče iz auta kroz gepek)

- ...azbrljmhmffrljtrtljbalav...
- Đorđeviću, si živ bre, a?!
- Gle, arhangel Jorgovanka... ćao šefice! Ooo, evo ga i ambasador Kontuzov...
- Ma ja sam to, Antić, ne lupetaj. I ne mrdaj, saće dođe Slavica Đukić Dejanović, ona će ti da veštačku reanimaciju...
- NE! NE! NEMOJ, NIJE MI NIŠTA, VIŠ BRE DA MOGU DA SKAČEM NA JEDNU NOGU!! Nek da ovima mojima...
- Stvarno, nije ti ništa. Odma sam to procenio iskusnim okom nekog ko je istotakođe imao saobraćajku pri povratku iz Negotina. Jbmti tu rupu negotinsku, da nam je Vučić nije dao na poklon upakovanu u SNS plakate ne bi ja tamo nikad išo. Nego, šta vam bi da se odjednom onako istumbate?
- Ma ovaj moj šofer zapeo da pre polaska iz Negotina krne malo onu prasetinu em špricer što su nam prineli u Komitetu, i sve vreme usput ga muče gasovi. Kažu, tamo u sali SPS pre neki dan pao plafon na ove naše iz SNS kad su imali sastanak, i da se ne čudimo ako malo krcka pod zubi dok se jede. Jbmti lebac, pa još uvek im sve puno kreča i prašine u vazduhu a oni zapeli da se jede baš tamo. A ovaj moj taman kreno da olabavi kaiš od pantalona, da ne pukne ko lubenica a ne sme da stane se olakša jer žurimo u Kostolac pre Rusije, ja da ga pitam jer prošo Drnda, kad ono... izlete jelen i tras - pravo u šoferšajbnu!
- Hm, bre, i meni se to isto desilo onomad. Mislim, taj jelen. Priča se da je i Slavici a i onom mom Uruku iz Negotina. Ću počnem da sumnjam da je to jedan isti jelen, sve mi se čini.





Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...