Sunday 29 January 2017

U doba zdravog razuma



Slobodna misao podrazumeva davanje prednosti razumu u odnosu na veru, odbacuje proizvoljne i samoproklamovane autoritete, uvek dovodi u pitanje status kvo, podstiče izgradnju logičkih i razumnih argumenata nasuprot ukorenjenim stilovima ponašanja i razmišljanja.
Dan slobodnih mislilaca (29. januar) posvećen je Tomasu Pejnu, istaknutom inženjeru i misliocu 18. veka koji je u svojim radovima i publikacijama promovisao liberalnu Prosvetiteljsku filozofiju; njegov rad je imao značajan uticaj na tok američke i francuske revolucije.
Iako je rođen u Engleskoj, na zahtev svog prijatelja Bendžamina Frenklina seli se u Nove kolonije par godina pred početak američke revolucije i Rata za nezavisnost u kome je aktivno (perom i mačem, podjednako) učestvovao na strani kolonista. Bio je jedan od tzv. Očeva Osnivača američke nacije. Po okončanju rata imao je razne istaknute funkcije u novim vlastima nezavisne države u nastajanju, a učestvovao je i u kreiranju američkog Ustava i zakonodavstva. U svom delu "Doba Razuma", on kaže: "Sve religije su u svojoj suštini blage i benigne, kada nisu povezane sa političkim sistemom." Sebe je smatrao deistom, a ne hrišćaninom.
Između marta 1791. i februara 1792. objavio je više izdanja svoje publikacije "Prava Čoveka", u kojima objašnjava i brani Francusku revoluciju - iako mu je ona umalo došla glave, kada je u Parizu 1794. bio uhapšen pod besmislenom optužbom da je, iako američki izaslanik, zapravo engleski špijun samo zato što je rođen na Ostrvu (revolucije često jedu svoju decu i rađaju glasne budale na vlasti, pa tako i ova).
Pejnova dela su inspirisala mnoge da se uključe u borbu za politički, ekonomski i društveni napredak ljudskog roda. On je među prvima pozvao na borbu za ukidanje ropstva i uspostavljanje univerzalnog sistema ljudskih prava u celom svetu. Tomas Pejn stoji rame uz rame sa velikanima Prosvetiteljstva: Volterom, Frenklinom, Džefersonom, Geteom, Manom, Brehtom, Manonom, Konstantinovićem, Fridmanom i mnogim drugim znanim i neznanim borcima za slobodnu reč i misao.
U januaru 1776. godine, Pejn je objavio esej "Zdrav Razum" - izuzetno moćan republikanski pamflet koji je doživeo gotovo trenutni uspeh sa obe strane Atlantika.


ZDRAV RAZUM*
(početni deo)

Neki autori su toliko pobrkali društvo sa vlašću, da ostavljaju malo ili nikako razlike između ta dva pojma; a oni ne da su samo različiti, već imaju i različito poreklo. Društvo je proizvod naših želja, a vlast naših poroka. Društvo pozitivno promoviše našu sreću sjedinjavanjem naših osećanja, vlast to negativno radi zauzdavanjem naših poroka. Društvo podstiče odnose među ljudima, vlast stvara razlike. Društvo je zaštitnik, vlast kažnjava.
U svakoj državi društvo predstavlja blagoslov; međutim, čak i najbolja vlast je samo nužno zlo dok je ona najgora u potpunosti nepodnošljiva. Jer, kada patimo, ili od strane vlasti bivamo izloženi nagoroj bedi, baš kao u nekoj zemlji koja vlasti uopšte nema, naša nesreća biva veća jer upravo mi sami održavamo to sredstvo sopstvene patnje. Vlast je, poput neke haljine, simbol izgubljene nevinosti - kraljevske palate izgrađene na ruševinama rajskih vrtova. Kada se impulsi savesti pohabaju, svedu na uniformnu i bespogovornu poslušnost, čoveku tada nije potreban drugi zakonodavac. Ukoliko to nije slučaj, čovek će smatrati za neophodno da se odrekne dela svog imetka i uloži ga u sredstvo zaštite ostalih; na to ga navodi onaj isti oprez koji ga u drugoj prilici tera da između dva zla odabere manje. Zbog toga što je bezbednost istinska svrha ali i kraj vlasti, ona je neupitno sledi bez obzira na formu u kojoj će nam to obezbediti, uz najmanju štetu i najveću korist, a koja će biti poželjna i svima ostalima.
Kako bi smo stekli jasnu i pravičnu ideju plana i kraja vlasti, zamislimo jednu malu grupu ljudi nastanjenih u nekom izolovanom delu zemlje, bez kontakta sa ostatkom sveta. Oni predstavljaju prve naseljenike na toj zemlji, ili na svetu. U tom stanju prirodne slobode, društvo će predstavljati prvu stvar o kojoj misle. Biće oni tu uzbuđeni i hiljadama drugih motiva, jer je snaga čoveka u velikoj meri nesrazmerna sa negovim željama a um se teško prilagođava neizgled beskrajnoj samoći, tako da će uskoro potražiti pomoć drugih, koji će od njega zauzvrat zatražiti to isto. Četvoro ili petoro ljudi je sposobno da zajedno izgradi sasvim pristojno stanište usred neke divljine, ali samo jedan čovek bi mogao da radi ceo svoj životni vek i da ne postigne ništa - ne bi mogao sam da pomeri stablo koje obori, niti ga uspravi i obradi; u loša vremena glad bi ga odvraćala od posla; svaka druga ljudska potreba bi za njega samog bivala drugačija. Bolest, ili samo loša sreća, mogu mu doneti smrt; čak i da ne bude smrtonosna, povreda ga može sprečiti da se bori za svoj život i dovesti u stanje u kome bi pre poželeo da nestane nego da umre.
Ta potreba će, poput gravitacije, naše novopridošle emigrante vrlo brzo naterati da se organizuju u društvo, na čemu će im potomci bezgranično zahvaljivati, i učiniti obaveze zakona i vlasti nepotrebnim dokle god se budu ponašali pravično jedni prema drugima. Međutim, kao što ništa osim Nebesa nije otporno na poroke, tako će neizbežno (srazmerno meri u kojoj će prevazići prve poteškoće emigracije koje ih vezuju u ispunjenju zajedničkog cilja) početi da se opuštaju u vršenju svojih dužnosti ali i međusobnim odnosima. Ta opuštenost će prouzrokovati neophodnost uspostavljanja neke vrste vlasti koja će namiriti taj kvar moralne vrline.
Neko zgodno drvo im može poslužiti kao Dom vlasti, pod čijim granama će se cela kolonija okupljati i razmatrati javna pitanja. Njihovi prvi zakoni će najverovatnije imati formu propisa, i imati samo manjak javnog ugleda kao kaznu za njihovo nepoštovanje. U tom prvom Parlamentu, svaki čovek će po prirodnom pravu imati svoj glas.
Međutim, kako kolonija bude rasla, tako će rasti i javni problemi a sa njima i (fizička) udaljenost koja razdvaja njene članove, usled čega neki od njih jednostavno neće moći da odmah dođu po pozivu na okupljanje - što je bio slučaj kada ih je bilo malo, kada su živeli jedni blizu drugih, kada su javni problemi bili retki i beznačajni. Sve će to istaći pogodnosti njihovog pristajanja da upravljanje zakonima predaju grupi odabranih, za koje se pretpostavlja da imaju iste stavove o pitanjima koja muče one koji su ih izabrali, i koji će odlučivati onako kako bi odlučivali svi da su prisutni. Kako kolonija bude dalje rasla, tako će rasti i potreba za još većim brojem predstavnika, baš kao i interes svakog dela kolonije da bude zastupljen; oni će uvideti da je u interesu svih najbolje podeliti koloniju na odgovarajuće delove, gde će svaki deo delegirati odgovarajući broj predstavnika. Da izabranici za sebe ne bi mogli uspostavili neki interes odvojen od birača, razboritost nalaže često održavanje izbora; na taj način će se izabrani vratiti i vrlo brzo pomešati sa biračkim telom; poverenje javnosti u njih biće obezbeđeno, kao rezultat toga što na račun mandata sebi nisu pribavili nikakav imetak. Te česte promene učvršćuju opšti interes svih delova zajednice, koji će prirodno podržavati jedni druge, i od toga (umesto besmislice "u ime kralja") zavisi snaga vlade i sreća onih kojima se vlada.
U tome, dakle, leži poreklo i razvoj vlasti. Naime, to je režim koji nužno nastaje usled nesposobnosti moralne vrline da vlada svetom; takođe, tu leže i plan i kraj vlasti npr. po pitanju slobode i bezbednosti. Koliko god da su nam oči zaslepljene snegom, uši zavarane nekim zvukom, koliko god da nam predrasude kvare volju ili interesi pomute razumevanje, jednostavan glas prirode i razuma će nam uvek reći šta je ispravno.
...
__________
* common sense (eng.) - "zdrav razum"; takođe, može značiti i "osećaj/smisao za zajedničko"


***
Dovoljno je na tren baciti oko na članove ekipe koja predstavlja Srbiju u inostranstvu, pa da vam se digne kosa na glavi, zapanjite se ili vam se sledi krv u žilama - i bez čitanja naslovnih strana domaćih elektroštampanih toaletoida. Počev od predsednika Nikolića (kome je to Ustavna obaveza), preko ministra kale-znači-Dačića (kome je to posao), do raspojasanih diplomata i plastificiranih savetnica u Ministarstvu i po ambasadama naše zemlje ponosne (ko zna kakvom zajedničkom interesu tek one služe).
Pokušajte da predočite sebi situaciju u kojoj ovi naši strancima objašnjavaju šta je "društvo" a šta "vlada" (kako to oni zamišljaju), pa se onda neki američki diplomata ili stručnjak na polju društvenih nauka zabezeknuto okrene i upita ih:
- Have you ever heard of Thomas Paine?
A Dačić se u svom Tarzan-maniru, okrene i prevede:
- Ovaj pita dal' smo nekad čuli za Tomin bol? Znači, kojmuje bre... Dragice?
Sve mislilac do misliOca nacije, od kojih znači počinje svet.
U slobodnom prevodu, baš kao i njihova misao.

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...