Tuesday 10 October 2017

Svi smo mi muzeji straha


10. oktobar je Međunarodni dan mentalnog zdravlja. Njegova svrha je podizanje svesti o problemu mentalnih oboljenja kroz edukaciju o toj temi kao i skidanje stigme sa onih koji su prinuđeni da se sa tim problemom nose, što bi upravo njima trebalo da posluži kao ohrabrenje da potraže podršku i stručnu pomoć umesto da o tome ćute i time samo još više hrane svoj problem.


Danas je drugi utorak u oktobru, predviđen za godišnje obeležavanje neformalnog Dana suočavanja sa sopstvenim strahovima. O njemu je već bilo reči na ovom blogu, ali vredi podsetiti se činjenice da strah nije bolest već prirodna odbrambena reakcija organizma na određenu pretnju. Problem nastaje kada strah preraste u namerno indukovano kontinuirano stanje uma (svesti i podsvesti, podjednako), kako kod pojedinca tako i kod celokupnog društva. Ta situacija je česta u totalitarnim društvenim sistemima, od otvorenih diktatura do tzv. fasadnih demokratija, u kojima klika na vlasti svim sredstvima brani stečene pozicije i privilegije, a jedno od najefikasnijih sredstava za uspeh takvih težnji predstavlja držanje građana u stanju konstantne zastrašenosti.
Čest je primer da režim, koja povede pa izgubi neki rat, a igrom slučaja i dalje (ili opet) vrši vlast, od prvobitno ratnohuškačkog (eng. warmonger) postane strahohuškački (eng. fearmonger).
Zastrašivanje sprovodi i vlast koju pretežno čine potpuni nesposobnjakovići i neznalice, ignoranti, kojima je kao mantra protiv straha od ljudi koji stvarno nešto znaju (za razliku od njih), u poprilično plitku svest urezana orvelijanska maksima "Ignorance is strength / U neznanju je moć".
Kako, ali zaista - kako je islednik O'Brajen mogao da zna šta je najveći strah Vinstona Smita, pa da mu u Sobi 101 na glavu okači kavez sa pacovima? Ne, nije mogao da mu čita misli, jer bi tako nešto bilo u dubokoj suprotnosti sa suštinom sistema koji O'Brajen predstavlja. Radi se o samom sistemu, koji obične ljude poput Smita sistematski navodi da se sami odaju o svemu što u sebi kriju, pritom ih ohrabrujući da to što pre i iskrenije učine - tim bolje po njih. Ministarstvo Istine je imalo na raspolaganju tridesetak godina (baš kao što je to slučaj sa današnjom Srbijom) da razvije sistem nadziranja i kontrole građana, koji je pored te svoje osnovne svrhe ispunjavao još jednu: ispiranje mozga pojedincu i njegovo utapanje u masu, besmisleno i beskonačno zaljubljenu u Vođu. Celo jedno društveno uređenje zasnovano na Stokholmskom sindromu.
Najbolje sredstvo za postizanje tog cilja, kroz ljudsku istoriju, bio je i ostao strah.

Charles Bukowski "Poem for nobody"

Hobsijanski strah od smrti, kao glavni pokretač društvenih (i individualnih) tokova, i naročito (podsvesan i užasavajuće snažan) strah od smrti usled gladi, podstiče sva društvena (i ne samo ta) zla ovog sveta. Čovek koji je večito gladan straha od smrti usled gladi, kada se jednom dokopa vlasti, bez ustezanja i izuzetka krene da halapljivo grabi sve više i više, u potpunosti gubeći samokritiku i samokontrolu. Takav vođa će stoprocentno odvesti društvo na stranputicu; istorija ne beleži niti jedan jedini drugačiji ishod takvog stanja.
On na taj način postaje strahoman - ovisnik o svojim i tuđim strahovima.
Takav čovek ima i konstantnu potrebu da sve oko sebe drži u stanju straha od smrti usled gladi, prisiljavajući ih da opstaju na minimumu resursa i ljudskog dostojanstva. Takvim robovima straha je dovoljno sve što im se potom ponudi - od bajatih sendviča u razdrndanim autobusima kojima predizborno špartaju širom naše zemlje ponosne, preko smanjenja penzija za 20% pa povećanja za 2%, dve flaše zejtina i tri sardine, zapošljavanja u "državnoj službi" u vreme licemerne zabrane istog, do trovanja ono malo preostalog razuma besramnim lažima koje se svakodnevno prolivaju iz naših malih... telekrana?
Da, Orvel nije mogao da predvidi brainwashing putem interneta, ali jeste predvideo video nadzor kroz svoje "telekrane" u domu svakog stanovnika Okeanije. Takav nadzor je danas apsolutno nemoguć bez interneta. Dakle, nedostajalo je još samo da imenuje tu mrežu putem koje Veliki Brat vidi sve. Već će se naći neko ko će "samo raditi svoj posao" i revnosno beležiti sve vaše tikove, običaje, navike.
I strahove, naravno.
Prvi korak u pobedi nad tim zlom predstavlja upravo suočavanje sa sopstvenim strahovanjima. Zaista, strah nije bolest, ali zašto jeste izbor kod toliko velikog broja ljudi?
Zato što im je razorena percepcija perspektive, poimanja boljeg i težnje ka istom, shvatanja da je pravo na bolji život apsolutno pravo svakog živog čoveka, baš kao i obaveza da to ne radi na štetu drugih. I baš smo kod ovog poslednjeg najtanji, jer je to najslabija karika na koju udaraju svi Gebelsi i O'brajeni ovog sveta. Dehumanizovani strahom, ljudi postaju bezosećajni i u potpunosti potiskuju osećaj empatije i solidarnosti sa drugima - a upravo taj osećaj predstavlja kohezionu silu koja ljudsko društvo čini različitim od termitnjaka, krda bivola ili oblaka skakavaca.


Prepušteni najdubljim strahovima od gubitka života (sopstvenog i sebi bližnjih) - prečesto u potpunosti neopravdanim, ljudi podležu mentalnim oboljenjima čiju glad ni kilotona bensedina i sličnih narodnih droga ne može da nasiti. Depresija, anksioznost, šizofrenija... sve su to tzv. F-bolesti koje pogađaju milione ljudi širom sveta, a tako je i u Srbiji u sve većoj meri - i to ne "od juče". Statistika Svetske zdravstvene organizacije kaže da 25% ljudske populacije ima neko iskustvo sa mentalnim oboljenjima; kako stoje stvari, u Srbiji ćemo biti srećni ako makar toliko ne bude imalo iskustva sa istim. Šanse za tako nešto su svakoga dana sve slabije.
Pojaviće se već neko, ko će se napraviti nevešt - ili blesav - pa pitati "a zašto je to tako"?
Zato što se bavljenjem simptomima ne leči uzrok. A uzrok je svima isuviše dobro poznat da bi i dalje okretali glavu od njega; pa opet, oni i dalje to čine i ne vide da time samo produžavaju sopstvenu a ne njegovu agoniju.
Ne radi se ovde o tamo nekom istorijski prolaznom i skoro beznačajnom Vučiću (i njemu sličnima, kojih je samo na prvi pogled bezbroj), već o našoj sklonosti da upravo takvima prepuštamo u ruke svoju i sudbinu drugih oko nas. A skloni smo zato što smo, uz pomoć straha, tako na(v)učeni.
To, što ste se preko Velike Partije negde "zaposlili" ili ogrebali sitnu kintu, smazali po koju mrvicu na beskonačnim "mitinzima podrške", ne rešava nijedan i ničiji problem - pa ni vaš. Samo ste ga privremeno odložili u fijoku sa prljavim čarapama i usranim gaćama, ormar sa kosturima i ostale prividne Zaborave, odakle će kad-tad ponovo izleteti i višestruko jače vas udariti u glavu. Da, ne tuđi, već upravo vaši problemi i strahovi.
Zastanite na trenutak svi, i oni "za" i oni "protiv" nekoga ili nečega, pa porazmislite o tome kakav bi vam bio život kada bi ste uspeli da pobedite neke od svojih najvećih strahova. Šta bi sve tada bio drugačije? Eto šanse - ne mora čak ni ovog dana ili časa, već bilo kog i bilo kada - da se suprotstavite svom strahu, prevaziđete ga i zgrabite život.

To počinje jednim malim i kratkim, ali zato neverovatno snažnim - NE.
Ne pristajem.

Građanski krug o strahu:


No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...